Nekada davno nam je Profesorica
iz „Dječje književnosti“ objašnjavala
dubinu priče o Petru Panu koji je, po njoj, bio utjelovljenje muškarca s
dječjim reakcijama, a ne samo netko tko je iz nekakvog infantilnog protesta
odbijao odrasti. Nije bila feministkinja. Bila je zgodna, majka dvoje djece i
odašiljala nam je puno ozbiljniju poruku koju tada u doba bezvoljnog studiranja
i nismo baš razumjeli. Barem mi (tada) cure. Kasnije sam saznala da u
psihologiji postoji nešto što se zove „Petar Pan sindrom“. Nakon tog saznanja
nikad više ništa nije bilo isto.
Trebalo se pomiriti sa
činjenicom po kojoj svaki muškarac, više ili manje, u sebi ima komadić djeteta
i taj dio nesvjesno obožava bilo da je riječ o nesigurnosti ili sebičnosti,
koje se manifestiraju kroz svojatanje prijatelja, nekontrolirano post pubertetsko
ispijanje alkohola, bjesomučno pranje auta subotom prije izlaska, preziranje
monogamnosti poput neke teške bolesti ili pak isforsiranog gripoznog kihanja i
kašljanja u trenutku kada ga majka zove pitajući, ako je dobro, budući da ju je
prije toga obavijestio da je praktički pred smrt uz temperaturu 37,1. A, kada
se ovaj globalni obrazac ponašanja preuzme na naš balkanski mentalitet,
dobivamo krajnje zabrinjavajuću situaciju.
Jedan od 1% muških
pravih prijatelja, šalje mi poruku: „Što misliš o ovim cipelama?“ popraćena s
nekolicinom fotografija na kojima su mahom identične muške cipele koje
podsjećaju na obuću ruskih generala u doba Lenjinovih prosvjeda u Moskvi. „Dobre
su!“, odgovaram ne obraćajući pažnju na crne (a kakve druge), sjajne kožne cipele
s fotografija, broja 45 (na Balkanu rijetko tko ima manje) uz neizbježni lagani
(li manje lagani) špic. U tom trenutku dok mi moj dragi objašnjava neku svoju teoriju
velikog praska, ne mogu se skoncentrirati na nešto dosadno poput ovih cipela i
krenuti u „nikad kraja“ ubjeđivanje da to što na cipelama piše „Gucci“ ne znači
garanciju ukusa, već samo jeftina prilagodba tog brenda koji je vrlo dobro
definirao target: kupuje se u outletu, a ekipi na kavi izmišljamo ljepote same
Venezije. Opet poruka: „Sestro, jesu li ove bolje? Sutra je party, to mi je
važno!“ Ma pazi molim te. Njemu su važne cipele u utorak u 10 sati ujutro i sad
cijeli svijet mora stati.
Muškarci su sebični. Poput
djece. Uzmi ili ostavi. Točka. Za nas žene nije neobično da satima promatramo jednu te istu fotografiju na Instagramu,
stavimo prijateljicu na zvučnik dok iste promatramo znanstveno i komentiramo
kako je ta peta ipak previsoka ili preniska. „ A, sasvim sigurno bi tebi
Martina bolje stajale nego ovoj anoreksičnoj ruskoj posvuduši!“ , koja realno
izgleda kao penthause u Dubaiu i 5 miliona dolara u gotovini. U tom trenutku
ćete s drugog kraja kauča čuti nešto u stilu kako smo dosadne i kako nemamo
drugih briga i kako bi bilo bolje da razmjenjujemo recepte za sarme, jotu ili
paštu i fažol. Onda ćete vi poludjeti i zaprijetiti mu da ćete pustiti bradu i
brkove, udebljati se i početi nositi balerinke što je već ozbiljna prijetnja.
Na ovo posljednje će mu se definitivno dignuti tlak i početi će nekontrolirano
mahati rukama uz urlike koji bi čak u nekom drugom kontekstu zvučali seksi, a
svojstveni su samo zdravo-ruralnim tipovima. Iduća njegova scena je obuvanje cipela koje
se iskrivljene od skolioze (ali su mu jako udobne), uzimanje ključeva uz „idem
negdje na piće da ne slušam više ove gluposti“. Dok on odlazi i bira po
mobitelu brojeve svojih vinskih prijatelja koji su mu memorirani pod nadimcima
(jer ih drugačije ni ne poznaje), vi ćete „ko pegla“ ostati na kauču i
razmišljati do čega vas je dovela ta glupa Manolova peta.
„Halooo?“, zaboravili smo na prijateljicu Martinu koja je
još uvijek na vezi: „Pa što mu je? O čemu bi trebale pričati? Uostalom, kakav
ti je to frajer koji je još uvijek na pašti i fažolu, a ne na shusiju?!“. „A ne
znam“, odgovarate, „ajde bok, čujemo se sutra popodne kada se vratimo iz
Venezije“.
I što sada? Martina je
čula svu dozu onoga što se obično skriva pred svim prijateljicama i one će
sutradan, bez vas, na kavi pričati kakvog panja imate uz sebe koji ne samo da
nema razumijevanja za vaše male noćne modne razgovore, nego vas još tjera
kuhati po receptima neke tamo bake koji su samo njemu po guštu, a za finale
odlazi u neku birtiju i ostavlja vas samu „tako lijepu koja je zgoditak na lotu,
a što je on bez nas“ uz trla baba lan priču.
Sutradan se vi i on vozite
šutke, dolazite pred outlet i dogovarate se naći za dva sata u kafiću. Naravno
da ga čekate skoro dva i pol sata i ispijate nervozno već drugi Aperol dok on
nonšalantno sjeda pored vas, nesigurno stavlja svoju vrećicu pored stola za
kojim sjedite uz kratko: „Čuvaj mi mobitel, idem na wc, naruči mi isto“. I dok
kopate po toj njegovoj tužnjikavoj vrećici i unutra nalazite beživotne crne
cipele na špic, broj 45, na zaslon mobitela dolazi mu poruka od njegove BFF
(mene). On će shvatiti da ste vidjeli moju poruku, ali koga briga, pa poznajemo
se dobro, nema se što kriti. Napisala sam mu:
„Osim što nemaš
razumijevanja da neki ljudi imaju pametnijeg posla nego utorkom ujutro
razmišljati o tvojim cipelama, nemaš ni ukusa. Možda bi bilo pragmatičnije da
za savjet pitaš osobu pored sebe koja večeras ide s tobom na tu zabavu, koja
uopće nije nikakvo društveno događanje, nego vaša godišnjica (ne daj, Bože
priznati romantiku). Kada vi muškarci, veliki balkanski frajeri, shvatite da
vam se neće noga smanjiti (niti bilo što drugo) pokažete li simpatičnu dozu
nesigurnosti pred osobom s kojom spavate, svijet će biti puno jednostavniji, a
vi sretniji!“.
Navečer me zvala Petra,
žena mog najboljeg prijatelja. Grcala je od smijeha dok je šaputala valjda iz
nekog toaleta restorana gdje su slavili godišnjicu: „Neće priznati, ali vidim
da ga žuljaju cipele. Dobio je
nekontrolirane tikove na licu, a skoro pa će i odšepati kući! Ovo mi je
najjača godišnjica braka ikada!“
Zgodna Profesorica nam
je možda i namjerno samo odškrinula Pandorinu kutiju i nije nam teoriju htjela
nametati ispred prakse nego nam je nametnula teži put te nam dozvolila da same
budemo svjedoci esencijalnim čarima muških nedostataka. I tako odrastemo. Za
razliku od njega. Petra Pana.
Autor: Iva Piglić