Pogled na svijet iz njegovih cipela
1. PRESTATI ĆU PUŠITI – Bacam cigarete i sve upaljače jer mi nikada
više neće trebati. Zbilja je bilo primitivno odmatati kutiju cigareta
ispred marketa i žicati onu ekipu koja pije pivu da mi posude upaljač dok
oni žustro raspravljaju o tome tko će pobijediti na izborima i kako je
Kolinda „jedna lepa ženskica“. Čak sam ponekad razmišljala bi li s njima
ušla u raspravu, ali me u tome sprečavao toalet papir u lijevoj, a putar,
jogurti i sve ostalo u drugoj ruci. Njih to nikada ne sprečava jer im meso
i sve ostalo leži u vrećicama pored njih na podu. A, i ne pijem pivu.
Ponašati ću se kao super urbana žena koja u svojoj torbici nosi samo fine
stvari. I promijeniti ću literaturu: više neću čitati dosadnu Karenjinu,
već samo literaturu za samopomoć. Već sam kupila nekoliko knjiga kako
prestati pušiti.
2. POSPREMITI ĆU TORBICU –Nikada mi nisu bile jasne one žene (to u
prijašnjem životu) s malim ručnim torbicama koje uvijek vade neke sitne
stvarčice i slatke novčanike iz njih i pospremaju ih natrag sistematski.
Mislila sam da je to čisti gubitak vremena. Međutim, shvatila sam da
upravo to želim. Moja će torbica postati najurednija stvar koju jedna
ženska osoba može imati. Uzimam torbicu i prevrćem ju na stol. Nema žohara,
barem ne onih živih. To je dobra vijest. Ali ima letaka, i to puno: osim
onih za najbolje pizze u gradu uz koje dobiješ i besplatnu coca colu (i to
pizzerije koja odavno više ne postoji), pa do čudotvornih kiropraktičara
netom stiglih iz Amerike, pa sve do hrpe papirića sadržaja: „Brzi krediti!
Nazovite …“ Hm, možda bi mi mogli i zatrebati… Ma, ne, bacam! Idemo dalje.
Aha, tu je ta kazna za prebrzu vožnju koja je na kraju završila ovrhom. Da
sam barem znala gdje je, sigurno bi ju na vrijeme platila i to u roku onih
prvih sedam dana kada platite pola kazne, pišljivih 600 kuna. Evo i bonova
za popust u dm-u od 2013. godine. Tu je i sitniš, onaj sitan što se zavuče
u najskriveniji rub torbe. Našla sam i lire, kako dobro! Na kraju mi je
ostao samo novčanik i mobitel. Otvaram kompjuter i naručjem malu finu
torbicu i još manji novčanik. S ovim seljačkim od pola kile više nigdje ne
želim ići. Ne mogu hodati s velikom ručnom torbicom i velikom torbom za
trening.
3. IĆI ĆU U TERETANU–Gledam fotografije Heidi Klum u bikiniju. Zbilja
mi nije jasno što je ta žena učinila od sebe. Nakon što se razišla sa
Sealom, sve je krenulo nizbrdo. A lijepo ju je Briatore, još ranije,
upozoravao da mora odlaziti svakodnevno u teretanu da joj zadnjica ne bi
došla do kičice. E, da meni Flavio ne bi isto to rekao, ja krećem u
teretanu. Ali, ovoga puta: za ozbiljno. Dakle, nove tenisice (obavezno,
jer sam posljednje kupila kada sam nosila štafetu), nove tajice i to one
roze koje će me tjerati da čim više vježbam (budući da se na njima vidi
sve), ručnik (koji je slučajno koštao kao da ga je netko ukrao Ivaniševiću
s klupice na Wimbeldonu 2001.) i onu bocu iz koje se pije voda kad se jako
umoriš. Kako bi kao vrlo ozbiljan vježbač postigla čim bolje rezultate, kupila
sam i proteine i to onaj najveći paket jer s obzirom da će teretana
svakodnevno biti na mom rasporedu, nema smisla da svakih nekoliko dana
odlazim po novo pakiranje. Najbolje od svega je to, ako kupiš dva velika
pakiranja, dobiješ i popust 5 kuna na svaki. Divni su ti ljudi u dućanu s
tim prekrasnim popustima! Pregovori s trenerom su trajali dugo.
Objašnjavao mi je što sve moramo popraviti na meni, a iz njegovih cipela,
trebalo je popraviti sve. Dok sam izlazila iz teretane, razmišljala sam
kako sam uopće ovakva mogla hodati po cesti. „Ajde bok, vidimo se u
ponedjeljak!“ rekla sam preglasno da me čuju svi ovi koji vježbaju i već sam
se nekako osjećala „u treningu“ i kao da sam i smršavila odmah malo.
4. IĆI ĆU NA DIJETU – Podrazumijeva se i sasvim je normalno da
smršavim do proljeća. Najgore od svega je to što ću ovih 8 kila viška
skinuti i puno prije pa me već strah da će mi se mišići i previše vidjeti
od stalnog vježbanja i zdrave prehrane. Tu vidim jedini problem. Sada kada
postajem zakleti anti-drinker koji pije samo čajeve, ne jede kruh i
tjesteninu, moram u nabavku zdravih namirnica. To su oni bio proizvodi
koji koštaju i do četiri puta više, ali vrijede svaku kunu. Čitala sam o
njima. Odlazim u poznati „zdravi“ dućan i okrećem se oko svoje osi kao
Alisa u zemlji čudesa.
–„Gospođo, treba li Vam
pomoći?“– pita me mladi gospodin koji tamo, očito, radi. „Maaaaneeee, hvala
Vam. To ja volim polako.“ – odgovaram mu polu uvrijeđeno, a on se odmakne uz
osmijeh koji je odavao da shvaća da nemam pojma zašto je crna riža – crna.
Odlazim do auta s tri pune vreće stvari čiji sam sadržaj odlučila „guglati“ kad
dođem kući. Ali, bez obzira na to, jutros nisam popila ni kavu sa šećerom jer
više ni slatko (naravno) ne konzumiram. To je ipak najgori neprijatelj našem
tijelu. Ne razumijem te primitivce koji peku i jedu kolače. Svašta.
Tako natovarena s punim
bunkerom nove sportske garderobe i nepoznatih namirnica parkiram pred kuću i
bezuspješno pokušavam izvesti trik po kojem bi se sve te stvari teleportirale
same na 3 kat. Bezuspješno.
„Ooooo, susjeda, vidim
bili smo u nabavci“
„Je, evo, ali ovo je
tek za nakon Nove godine“ – odgovaram.
Nakon dvadesetak minuta
što sam pospremila sve stvari po policama i u frižider, shvatila sam nervozna
da nemam sportsku torbu u koju bi stavila svu tu prekrasnu sportsku garderobu
koja je dostojna ozbiljnog olimpijca.
Prvoga siječnja prije
treninga otišla sam kupiti tu nesretnu sportsku torbu. U trgovački centar. Na
samom ulazu u trgovački centar je kafić. Tamo je sjedila Martina. Koja je pila
medicu. Dok sam joj objašnjavala kako žurim na trening, kratko sam sjela do nje
popiti kavu bez šećera. Dva sata nakon toga imala sam 5 propuštenih poziva od trenera
i dvije prijeteće poruke. Isto njegove. Ispred sebe
ambalažu od fast fooda, nekoliko praznih čašica i pola popušene kutije
cigareta.
Ono što sam napravila
ulaskom u Novu godinu je samo potvrda da loše navike vrlo teško nestaju.
Znanstveno je dokazano da su potrebna puna 23 dana kako bi ih se riješili.
Martina baš i nije neka
prijateljica. Kada sam joj pokazala listu novogodišnjih odluka, rekla mi je da
sam joj identičnu pokazala i prošle godine, samo što sam prošle godine na ovaj
dan išla kupovati tenisice koje nikada nisam kupila. A ove godine sam se dala i
u taj bespotreban trošak. A hranu koju sam kupila još uvijek „guglam“ jer
ovakva nije jestiva. Smijala mi se i rekla da čekam da se zaljubim pa da će se
sve te stvari same početi događati i da su novogodišnje liste čisti
(neostvareni) mit. I da mi je pametnije uživati u ukusnoj zašećerenoj kavi, ili
izvrsnoj medici, nego zavaravati sebe.
Za sve je kriva
Martina. Iduća 23 dana joj se neću javljati.
Make up: Daniel Domika
Fotografije: Daniel Domika
Autor: Iva Piglić