Pogled na svijet iz njegovih cipela
„Dobar dan“ odgovaram
policajcu na graničnom prijelazu.
„Đečeš?“ naslanja mi se
jednom rukom na krov auta, dok pola glave stavlja u auto tako da sam se morala
odmaknuti da me njegova kapa ne lupi po čelu, a drugu ruku pruža i
podrazumijeva da ću mu dati dokumente.
„Idem u Sarajevo kod
prijateljice nekoliko dana.“
„Laaažešš?“
„Ne lažem, zašto bi
lagala?“ – pitam ga u čudu i vidim da uopće ne gleda u mene, niti moje
dokumente, nego u unutrašnjost auta kao da nešto traži.
„Ma `nako ja to pitam
bona, što se ljutiš odma`? Nego, dobro ti vrijeme, neće biti nikakvih problema
putem, znaš. Ne pada snijeg. Ne brini ti ništa.“
„Hvala Vam“ – pokušavam
mu persirati.
„Ma, nego, imam jedan
problem, a vidim normalno si žensko. Ma vidi, imam rođaka, vid` ga tamo đe
čuči. Selo mu odavle možda pet minuta, a ima neku torbu da ponese, pa da se ne
muči jadničak, bi li ga povela, majke ti?“ – nakrivi glavu i složi tužnu facu
broj 5 – „…a ja ti bolan neću gledat ni papire, ni što vozaš u autu. Eeeto!
Jel` dogovoreno?“
„A, je, što ću…“
„Ajd` molim te“ – i već
maše čovjeku u prevelikom sakou s kapom na glavi. Nosio je poveću torbu bijele
boje sa crveno plavim crtama.
„Vid` rođo, fine ženske,
ima mjesta u autu kol`ko hoćeš!“. I tako njih dva stavljaju u bunker tu torbu,
lupaju ju rukama i nogama kako bi ušla. Kad su ju ugurali u bunker i zatvorili
ga tolikom silinom da sam pomislila da će mi od udarca bubnjići završiti na
šofer šajbi, ovaj prvi otrči i vraća se s još dvije veće torbe nego što je bila
ona prijašnja.
„De još ove dve malecke
da stavimo od pozadi na sjedalo“.
Selo uopće nije bilo
udaljeno pet minuta, već 45, a ja sam putem slušala kako se teško živi i kako
su djeca netragom nestala po bijelom svijetu i kako on sad nosi kiseli kupus tu
od jednog svog komšije da ga proda kod kuće. O mirisima tog kupusa ne bi
raspravljala. U znak zahvalnosti dobila sam vrećicu iz dućana punu kiselog
kupusa zavezanu u dupli čvor. Zaklela sam se sama sebi da ga nikada više neću
okusiti.
Za deset minuta zaustavila
me je prometna policija. Budući da mi ništa nisu mogli naći što je bilo
neispravno, nagodila sam se s njima (?) tako što su uzeli tu vrećicu kupusa, a
ja sam dalje došla do Sarajeva otvorenih prozora na temperaturi pet stupnjeva
ispod nule.
Smrznuta, ulazim u
hotel i tražim sobu. Nakon 5 minuta što sam ušla u sobu i raskomotila se netko
mi kuca na vrata.
„Recepcija!“ čujem
glas. Otvaram vrata u čudu i pitam u čemu je problem. Recepcionar mi je ušao do pola sobe, a ja u dolčeviti i
čarapama stojim pred njim. I taj mi objašnjava kako mu izgledam kao normalna
ženska i da nema potrebe da plaćam sobu 100 maraka kad ju mogu platiti 50 „Al`
nema potrebe da te prijavljujem, jel` tako? Dobro meni, dobro tebi. De mi sad
50 maraka i nikog ništa ne pitaj. Eto tako. Jel` može?“. Dam mu 50 maraka samo
da čim prije ode, a čovjek se okrene i uopće ne shvati da nisam imala hlače na
sebi. Nije mi samo jasno odakle ta bosanska zabluda da sam normalna ženska.
Ali, nekako mi je bilo drago.
Sjela sam na Baščaršiju
i čekala Lejlu tamo gdje mi je rekla da su najbolji ćevapi. Prišao mi je
konobar i nisam stigla niti izgovoriti što želim, već je sjedio sa mnom za
stolom i objašnjavao mi kako i on ima prijatelje u Rijeci, a rođak mu kiosk s
najboljim ćevapima i kako je bio jednom gore pred dvajest godina. I što sam
sama, i koga čekam i jesam li već kupila bosanski broj i daje mi svoj „ako mi
išta treba, nikad se ne zna“ i daje mi vizitku od svog prijatelja taxiste
kojemu baš na autu i ne piše da je taxista, ali ima odlične cijene i odlično
vozi. I neće uvijek ni da naplati ako ga pozovem više od jednom. I to sve zato
jer vidi on na meni da sam normalna ženska.
Iz njegovih cipela, do
toga trenutka, tako mu je to djelovalo.
Donio mi je ćevape.
Velike, lijepe, masne s puno luka sa strane. Ili, bolje rečeno: red luka, red ćevapa.
„A? Šta kažeš?“ –
skoncentrirano je gledao u mene i pratio svaki moj i najmanji pokret i
gestikulaciju lica. „A? A? Šta je bolan, reci nešto? Valjaju li ti ćevapi
ikako?“
„Ma zbilja su izvrsni!“
– odgovaram iskreno dok mi on prstom pokazuje luk na tanjuru i daje mot glavom
po kojem se vrlo lako moglo zaključiti da bi sada svakako trebalo pojesti
(malo) luka.
„Ne jedem ja luk“
izgovaram u maniri prikrivene isprike.
Uvrijeđeno mi je
okrenuo leđa i otišao istoga trenutka.
Stol do mene sjedilo je
troje muškaraca koji su pušili cigarete jednu za drugomi bili u nekoj raspravi.
Nisam čula o čemu je riječ, ali rasprava je bila žustra, emotivna i teatralna.
Svako malo je netko od te trojice raširio ruke visoko a la Halid Bešlić u
sevdahu: „Maaaajkemiiii…!!! Očiju mi mojih. Da Bog da djecu više ne vidio ako
lažem!“ Ili pak: „Prijatelju, tako je bilo, života mi, pitaj bona Nijaza ako mi
ne vjeruješ!“.
Pomislila sam da čekaju
možda i onog Izeta koji će pobiti sve te njihove teorije uz poznato „sunce
kalajsano“.
Konobar Nijaz se
vratio, gleda u mene uvrijeđeno, pa u
tanjur, pa u mene, pa u tanjur, pa u mene: „A jesi lažljivica! A jeee… Što ne
pojedeš to? Pa je`l ne valja?“
„Ma valja, divni su…!“
„Jes` divni baš! Pa što
ne pojedeš?“
„Zbilja ne mogu,
previše mi je, a i porcija…“
„Čuuuuj previše. Kako
previše?!“ – uzme tanjur ispred mene i napravi trzaj glavom kao da pljuje po
toj mojoj slabosti koja se zove nejedenje luka.
Gledala sam tu trojicu,
pa prolaznike i osjećala sam se kao da gledam neku zanimljivu predstavu u
kazalištu. Sa svih strana je prštao adrenalin, ali bez nekih većih negativnih
konotacija. Onaj, izvorni, narodni koji je, ustvari, dobrodošao. U jednom
trenutku prijatelji do groba, u drugom smrtni neprijatelji zbog nepojedenog
luka. Ljudi su po šetnici svaki išli svojim poslom, šećući slatkog malog psa
obučenog u zimski kaputić ili pak vukući za sobom kolica sa istim onim torbama
koje je meni rođo utrpao u auto na graničnom prijelazu.
„A vid` ove što se
namontirala…“ – komentirali su djevojku koja je šetala obučenog psića. Začudo,
nitko nije komentirao čovjeka s kolicima kojemu je, očito, teret bio kudikamo
veći.
Tada je došla Lejla.
Iduća četiri dana smo provele šećući, vozeći se, otišle smo jedan dan i do
Jahorine u neku super kolibu i tamo upoznale sjajne ljude, vesele, otvorene i
nasmijane bez obzira što su u nekom alkoholno deliriju priznali da sintagma
„Mirna Bosna“ realno, ne postoji i da nikada nije postojala jer Bosna je sve,
samo mirna nije. Navikla sam pomalo i na sarajevski način prehrane što uključuje
i degustaciju sirovog luka i opetovano izjedanje kiselog kupusa bez obzira na
strogo dana obećanja sebi samoj. Ma,sve za raju…
„Oooooo…!!! Pa đe si
bona? Kako bi u Sarajevu? Šta ti prija kaže? Đe ste hodale sve?“ – mašući,
svečano me dočekao policajac na graničnom prijelazu s hrpom pitanja
najiskrenije zainteresiran. Raspričali smo se sigurnih petnaestak minuta, on je
i zapalio cigaretu opet naslonjen na moj auto, a ja sam odustala od persiranja
već u prvoj sekundi. Stvorila se kolona auta iza, počeli su nervozno trubiti.
„Šta je bolan?“ – vikao
je policajac raširenih ruku prema autima iza – „Šta ne vidite da pričam ovamo s
normalnom ženskom?“ – okrene se prema meni, kao šapće: „Ajd` vidimo se. Pomalo
ti.“ I lupi dva puta dlanom po krovu,
onako prijateljski.
Po naputku, pomalo sam
krenula kući, a lud, zbunjen ili normalan posjet Sarajevu zauvijek će mi ostati
u lijepom sjećanju.
Autor: Iva Piglić