U svima nama čuči jedan
voajer. Ne onaj zločesti koji ima neke seksualne pretenzije nego, onaj
(uglavnom) bezazleni voajer koji je to postao iz čiste radoznalosti i koji se
zadovoljava promatranjem tuđih života. Koliko god ispisivali genijalno pametne
parole i uzrečice o tome kako molimo lažne
prijatelje da vode
računa o svom životu, a ne o našem, to je nemoguće. I kontradiktorno. To ne
postoji. A, i ako postoji, postoji u minimalnim dozama i obično su nam takvi
ljudi neinteresantni. Kakva je to kava na kojoj nećemo prokomentirati Lanine
stare cipele ili ispucanu Petrinu kosu? Pri tome je, naravno,
manje važno da Lana ima prekrasne nove cipele, a Petra kosu kao Pocahontas.
Klasični mediji danas
više ne zadovoljavaju naše interese, a paparazzi sve manje zarađuju. Imamo
facebook. I instagram. I hastagove.
Sigurna sam da moja
nona ne bi znala značenje niti jedne te riječi, ali bi ju sigurno beskrajno zabavljao
sadržaj istih. I ona je imala slične poroke: svakoga tko je išao u Trst
“po špežu” molila bi i kumila da joj kupi novine kako bi vidjela što
rade sve one talijanske voditeljice. Računala je vrijeme kada taj netko treba
doći s njenim novinama i čekala bi na cesti ispred kuće kako bi čim prije uzela
svoju štampu i pobjegla u svoju kuhinjicu gdje bi čitala sve ono što ju je
zanimalo. To ju je zabavljalo. Isto kao što nas zabavljaju tuđi postovi, slike,
tko se s kim druži, tko koga više ne voli i tko se kome potajno divi.
Imam jednu dragu
prijateljicu. Ona se zove Tanja. Svako jutro kada se probudi najprije
kontrolira novosti po fejsu. I instiću. Jučer ujutro me zvala sva uznemirena
rekavši mi kako se posvađala sa Sandrom i da ne zna zašto. Ispalo je da ju je
ova blokirala na fejsu i instagramu. To je Tanji prouzrokovalo ozbiljne
psihičke probleme. Odmah je nakon našeg razgovora nazvala svog frizera,
dogovorila termin jer joj hitno trebaju novi pramenovi i 200 ekstenzija:
“Sad ću ja pokazati toj Sandri, šta si ona umišlja?!” – rekla mi je
kasnije i nadodala: “Sigurna sam da će svakoga jutra trčati do neke svoje nove najbolje
prijateljice koja me nije blokirala pa će i dalje gledati putem instića što ja
radim i gdje sam! Zato mi hitno treba nova frizura, novi trener, nekoliko viza
za daleka putovanja i nova garderoba. One će se
meni smijati…” Meni je to zvučalo
zabavno. I motivirajuće za samu Tanju, ali ona je vidjela samo drugu stranu
priče.
Budući da baš i nisam
mobilna po ovim pasjim vrućinama, Tanja je našla svoju mobilniju prijateljicu
koja se isto zove Tanja. Tanja i Tanja su se ludo zabavljale, ko nikada u
životu. Najprije su ujutro išle prošetati psa. Po lungomare. S predivnim tenom,
jedna i druga u odjeći dostojne Kim Kardashian dok vježba. Kosa im je izgledala
bujno i glamurozno na +30, a pas je djelovao toliko savršeno da bi čovjek
pomislio da ne dahće, ne diže zadnju nogu u određenim situacijama i da ima
minimalno pet titula svjetskog šampiona.
Nikad ja tog psa prije nisam vidjela. Ispod te je slike, nakon obavezne
uvertire, a la #nofilter stajalo #mydog, #mylove i slično. Nazvala sam Tanju.
Odbila mi je poziv. Nazvala sam ju ponovno za 10 minuta i ona mi je opet odbila
poziv. Sad sam se već pomalo zabrinula.
Nakon nešto manje od
pola sata nazvala me natrag: “Što me zoveš tako histerično?! Baš sam se
penjala na konja i Tanja me slikala, a ti zoveš pa zoveš…”. Konj. Pas.
Bo. “Nisam znala da jašeš?” – rekla sam joj. “Ne jašem. Zašto bi
jahala? Slikale smo se za fejs. I instagram. Vidjet ćeš fotku uskoro. Sad ju
uljepšavamo. Zovi me ako misliš da sam pretjerala s filterima. Bok!”
“Čekaj, a pas?” – nisam se dala smesti. “Koji pas? Pa nismo se
slikale na psu, nego na konju!”
“Ali jutros si
objavila sliku na kojoj šećeš psa. Od kud ti taj pas? Kako se zove?”
“Ahaaaa” – i
počne se glasno smijati – “ma to je pas od nekog tipa koji je šetao jutros
po lungomare. Tanja i ja smo ga srele kad smo se išle slikati. Ej, čovjek nije
normalan: lijepo smo ga zamolile da nam samo na minutu posudi psa da se slikamo
s njim, a on je počeo postavljati milion pitanja.
Nešto kao, snimamo li
neki spot i slično. Jer smo, kao, imale puno make upa na licu. Jutros sam već
bila u 7 sati bila kod frizera. Stavila sam ekstenzije.”
“Vidjela sam. Kako
se zove pas? Super je!”
“Joj, od kud bi
znala kako se zove. Moram ići, bok!”
Nakon Tanjine i Tanjine
slike na konju ispod koje je pisalo brdo hastagova koji su upućivali na to da
su skoro pa pobijedile na trci u Ascotu, bilo je tu još brdo natprirodno
lijepih fotki. To što su im oči izgledale velike poput onih iz kineskih crtanih
filomova, manje je važno. Em su bile u nekom super restoranu u kojem
su slikale sva ta predivno aranžirana jela, em su na kavu do Cresa išle s
golemom jahtom i tri konobara oko sebe, em su bile u nekom super klubu na Hvaru
slikane uz pune čaše šampanjca i zatvorenom bocom. Bilo je takvih nelogičnih
detalja s vremena na vrijeme, ali greške su im se vrlo rijetko
događale. Tanja se, skupa s Tanjom pretvorila u #instakraljicu. Putovale su svijetom.
Jednom su se čak slikale na Maldivima na plaži. S nekim krupnim Afrikancima.
One su nosile ogromne šešire i visoke pete i nove birkin torbe. Kada im je
ponestalo teksta, a hastagovi izblijedili,
jednostavno bi napisale: “Ova slika govori više od 1000 riječi!”.
Ona Sandra s početka
priče, ona zla koja je blokirala Tanju na društvenim mrežama, zaustavila me
neki dan u marketu i pitala me gdje je Tanja. Kaže da ju ne može dobiti, a mali
sin nakon što se danima igrao s njenim mobitelom, izgubio je isti negdje u
pješčaniku. Zove ju s novog broja, ona se ne javlja. Ne može
ju naći ni preko društvenih mreža. Sandra mi je rekla da joj Tanja nedostaje.
“Mislim da je na Maldivima” – rekla sam joj. “Na kakvim
Maldivima?! Zaljubila se i otišla s nekim? Pa to je fenomenalno!” – nisam
joj imala srca reći da je otišla s nekom instant sezonskom prijateljicom i da
je na Maldivima njoj za inat i da se super provodi šetajući psa, jašući,
ploveći, putujući i kupujući u dioru. Žurila sam i pozdravila Sandru. Nazvala
sam Tanju. Tanja se javila i plakala. U svom dnevnom boravku. Isključili su joj
struju, nije platila dvije zadnje rate kredita, a i kartice joj stižu na
naplatu. Na kraju je dodala: “Ali, nema veze, bar je Sandra vidjela kako
se živi!”
Ponekad, ali samo
ponekad i vrlo rijetko žalim za onim žutim tiskom koji nam je prouzrokovao
najveće probleme dok smo gledali estradne zvijezde na predivnim i zabavnim
mjestima. Moram priznati da su mi danas puno zabavniji mobiteli koji imaju brdo
aplikacija koje nam dozvoljavaju da u svakom trenutku vidimo tko što radi. I
oni poznati i oni nama nepoznati, ali poznati. I svima su. Apsolutno svima. Ali
rijetki će to priznati.
Svi smo mi ljudi
znatiželjni i svi smo od krvi i mesa. I radoznali smo. Uostalom, radoznalost je
vrlina inteligentnih ljudi.
I u svima nama čuči
jedan voajer. Samo ga moramo znati obuzdati.
Autor: Iva Piglić