Pogled na svijet iz njegovih cipela
Mi smo Balkanci čudna ekipa. Još uvijek nemamo onaj zapadnjački, bijeli,
razvučeni osmjeh bez razloga i u svakoj situaciji, niti imamo onu evropsku
suzdržljivost. Strastveni smo i to ne krijemo: plačemo glasno, smijemo se još
glasnije, a običaje, narodne, seoske, ponekada, čak i forsiramo. To smo mi. A,
ako još i pjesma krene… Brateee…
Moja Vera se udaje. Moja prva rođakinja. Kako to obično biva,
uvijek je netko na nekoga ljubomoran. Moja mama tvrdi da je Vera ljubomorna na
mene i da to ne smijem reći noni. Vera se udaje za Gorana, ali to nije
najbitnija stvar na svijetu. Čini mi se, da Goran uopće nije bit ovog vjenčanja.
Bit vjenčanja su teta Marica i barba Ante. Oni su od toga napravili cijeli
cirkus jer nije mala stvar ženiti kćer jedinicu. Taj virus predudajnog ludila
prenijeli su na cijelu užu i širu obitelj, a većinu njih, recimo, ja nisam
vidjela i po dvije godine.
Teta Marica je kolače naručila negdje u zaleđu Zadra jer su joj tako
rekle kada je bila na frizuri. Njena frizerka je pred 6 godina ženila svog sina
i (po njenim riječima) o tim kolačima se još pričalo danima. Takve kolače naše selo
nije vidjelo nikada. Čak su se i slike slale rođacima u Chicago. Prvi puta su
teta Marica i barba Ante išli na probu tih kolača još pred mjesec dana i
vratili su se oduševljeni iz tog preposebnog mjesta gdje se brašno
nabavlja iz nekog sasvim novog mlina, a putar i mlijeko su “grand
cru” porijekla i to od krava koje pasu posebnu travu, a kasnije zube
čačkaju čačkalicom. Ti su kolači najbolji na Svijetu i tu je kraj price. Pa ne
udaje se kćer 2 puta u životu (ako imate jako, jako puno sreće).
Veru nije baš bilo briga za kolače. Odabrala je super tortu zajedno sa
kumom koja se na toj probi prejela slatkoga i bila neupotrebljiva iduća dva
dana jer je morala imati wc u blizini. Ponudila sam Veri pomoć oko nekih stvari
koje znam iz vlastitog iskustva. Dok je teta svakih 5 (maksimum 6 minuta) zvala
Veru na telefon i objašnjavala zašto ljiljani nisu najsretnije rješenje za
vjenčanje, nas dvije smo sjedile na kavi sičekale Pupu da nam se pridruži i
predloži što bi sve u njenom salonu mogle napraviti prije vjenčanja. Kada je
Pupa došla, samo nam je kratko rekla da misli da smo dvije euforične ženske
koje su vjenčanje našle kao izgovor za nekim tretmanima za koje inače nemamo
vremena. A, niti, izgovor pred drugima. Sve to vrijeme, dok smo sjedile na
kavici i birale hodogram anticelulitnih krema i masaža, teta Marica se nije
“skidala” s telefona. Na kraju joj se Vera uopće nije više javljala
pa je počela zvati mene. Imam jednu super tipku po strani telefona: samo ju
pritisneš i zvono se više ne čuje.
Nakon kavice i obavljene probe haljine, zvao nas je barba Ante
ljut. Toga dana je imao teške zadatke kao što su odabir vina i restorana.
Upravo je došao kući i našao Maricu uplakanu zbog Verinih glupih
pozivnica. Kada je Vera pokušala izgovoriti rečenicu: “Ipak se ja udajem”
bez da ju netko prekida, shvatila je da je to nemoguće. Barba Ante je (gotovo
pa) naredio da se naštampaju nove pozivnice jer on nije mogao ovima sa posla
odnjeti ove črčkarije napisane u nekakvom stihu. I kad je tko to vidio, pisati
pozivnice u nekom stihu,koja sramota, kao da se ide na koncert nekim
drogerašima, a ne na vjenčanje godine.
– “Vjenčanje godine?” – pogledala me Vera u čudu – “dobro
da su uopće zapamtili da se Goran zove Goran”.
-” A gdje je on?” – pitam ju.
-“Ne znam, uopće mi nije jasan. Izgubio je interes za kompletnu
organizaciju. Čak je rekao da mu se ne da niti limuzina iznajmiti jer nema
pravo niti odabrati boju te iste limuzine, a kamo li išta drugo. A već mi dvije
godine govori kako ćemo se vjenčati i za taj dan imati limuzinu…”
Teta Marica je opet zvala, Vera je spustila glavu, a oči su joj se
napunile suzama. Osjećala sam što misli: njeno vjenčanje, i Goranovo, a svi
ostali misle umjesto njih. Barba Ante je čak otvoreno rekao ako večera ne bude
u restoranu od njegovog školskog prijatelja, da on neće ni ići na isto. Isto
tako, važno je da bend koji bude svirao zna i slavonske, i dalmatinske i ove
naše, primorske pjesme. Vera mi je rekla da su oni imali ideju nekog super DJa
koji zna puštati apsolutno sve, ali opet ta teta Tonca famozna, ako ona ne bude
tancala (plesala) na „opatijske oštarije“ da se od sramote neće moći pojaviti
na misi nedjeljom u Krasici. Pa zbog
tete Tonce, pa zbog ovoga, pa onoga, sve je bilo organizirano kako su drugi
htjeli.
Jedini embargo na koje je imala rodbina, susjede i svi ostali, bilo je
prstenje i Verino donje rublje, što se kasnije pokazalo jedino bitno.
Zvala me Vera, šaptala je: „Molim te, možeš ići sutra po pozivnice.
Gotove su. Samo ih treba pokupiti“
„Mogu“ – rekla sam joj.
„I poslati.“ – dodala je još tiše – „Poslala sam ti emailom popis gostiju
i njihove adrese. Možeš to odmah sutra obaviti, molim te?“
„Mogu, ali nije mi jasno zašto da ih ja šaljem?“
„Objasniti ću ti sve kada se vratim! Pusa“
Moje najgore strepnje obistinile su se kada sam sutradan preuzela
pozivnice i pročitala tekst odštampan na njima:
Dragi naši gosti!
Dana 24.4. ove godine
Molimo Vas budite na vrhu
Trsatske gradine!
Tamo će Vas dočekati
grupa „Val“
I u 18h može početi Vaš
„maskenbal“!
Želimo Vam puno veselja i
plesa
I da cijelo večer i noć
prođe bez stresa!
Mame, tate i nonići
pobrinuli su se sve,
Zamjerke neće biti ni za
one blebetave!
Nadamo se da ćete
uživati,
A ponekad se i nas sjetiti:
Mi smo Vera i Goran,
zaljubljeni par
I smislili smo plan
blistav!
Vlastito vjenčanje
organizirali smo sami
I ne zanimaju nas Vaši
programi.
Budući da nismo imali
pravo glasa,
Otišli smo tamo gdje more
talasa.
Šaljemo Vam pozdrave s Maldiva bajnih,
Od gospođe i gospodina –
upravo oženjenih!
Autor: Iva Piglić
make up, fotografije: Daniel Domika