Pogled na svijet iz njegovih cipela
Moja Kate živi u Splitu
i kako to obično biva, kad vam netko ne živi baš “pod nosom”, tako ni
ja ne viđam Kate često. Međutim, postoje oni trenuci u životu koji su vam jako
važni, bili dobri ili loši i želite ih podijeliti s nekim, a znaš da će ostati
skriveni od ušiju svih, onda nazovete svoju Kate. Svatko u životu, ako je malo
sretan, ima svoju Kate. Tako i Kate ima nas. To su ona prijateljstva koja ne osuđuju,
što god da učinimo u životu. I uvijek nas, na neki način, nahrane. Što god da
učinimo, ta Kate ne sudi, nego se nakon razgovora s njom ni ne sjećate one grižnje
savjesti s kakvom ste došli na tu kavu od koje ste se tresli kada je nešto “loše”
u pitanju. Super je imati Kate, zar ne?
Moja je Kate nešto malo
starija od mene, ali sam od nje naučila jako puno. Ima puno životnoga iskustva
i za sve ima neko mirno, logično objašnjenje. Kate je već godinama razvedena i
ima dvoje odrasle djece. Neovisna je i ima svoj posao kojim si može priuštiti
one nove laboutinke koje još nisu na popustu, kartu do Amerike i organsku
hranu. Planer joj je prepun tako da i kave i druženja s prijateljima bilježi.
Radi puno i to ju beskrajno veseli. Međutim, ima jedan remeteći faktor, a to je
okolina. “Kad ćeš se udati Kate? Što ćeš kada budeš stara? Neće ti nitko skuhati
čaj…” I uvijek je priča oko toga čaja. Kao, da se podrazumijeva da ćeš kada
budeš star biti i užasno bolestan pa će ti taj čaj spasiti život pa zbog toga
čaja moraš trpjeti nekoga. Opet. Zato jer je netko rekao da moraš biti s nekim
i funkcionirati u paru. Sve ostalo je društveno neprihvatljivo i jednostavno –
nije stvar izbora. Na Balkanu.
Pa, mic po mic, da
zadovolji okolinu, upoznala je savršenog alfa muškarca: predatora, svojih 50ak
godina, visokog, šarmantnog, bez fige u džepu i s brodom u marini. Dozvolila mu
je da ju izvede na večeru. Gledala mu je cijelo vrijeme u čelo. Kako je on više
otvarao usta, kosa mu je postajala rjeđa, čelo naboranije, a njegov miris sve
žešći. Pričao je o potrazi za srodnom dušom s kojom će ostariti, pričao je o dalekim
egzotičnim mjestima, pričao je o velikim odgovornostima i ozbiljnosti posla
kojim se bavi. Bio je vrlo ozbiljan, predvidljiv sa svojim životnim planovima i
bez adrenalina u sebi. Kate je cijela ta priča zvučala poput laganog umiranja.
Dok je plaćao račun, gledala mu je u ruke i zamišljala kako liće one izgledati za par
godina. Nikako. Smežurano, kao i sve ostalo na njegovom tijelu, a s obzirom na
njen libido i životnu energiju, to nije dolazilo u obzir. I jedino je to bilo
neprihvatljivo u njenoj glavi. I gubitak te slobode koju je sada imala i
udisala ju svakog trenutka. Najveća stvar koju je Bog dao čovjeku je sloboda,
to smo zaboravili. Međutim, zaboravili smo i to da je najljepši osjećaj nekome
pokloniti ljubav, a ona nije mjerljiva s vezom u marini.
“Moja nona mi je
uvijek govorila da smo mi generacije koje ne znamo trpiti. Pa, potrpi malo
Kate!” – rekla sam joj.
“Zašto?” –
pitala me. Ušutila sam. Zašto, zašto… A, ne znam zašto, mislila sam u sebi.
Jednostavno, zato. Jer to tako mora biti. Međutim, ona mi je nadodala.
“Ne želim ostatak
života provesti na gerijatriji”
“Nego?”
“Na
pedijatriji!”
Aha, u tom grmu leži
zec. Hitno sam sjela u auto i umjesto blebetanja preko telefona, našla se s
njom na pola puta na staroj, dobro kavi i slanim sardelama. Kada sam ju
ugledala činilo mi se kao daje još vitkija i viša nego inače. Ma, kvragu! I ta
Kate! Baš je dobro izgledala. Nosila je veliki crni šešir i tamne naočale. Izgledala je
glamuroznije nego inače. I Imala je novu torbu, onu celine. Ono u što sam bila sigurna
bio je neki novi sjaj u očima i neka nedefinirana, snažna energija.
“Da čujem?” –
gledala sam ju.
“Ima 22 godina
manje nego ja. I super je.”
“U čemu je
super?” – pitala sam ju i ugrizla se za jezik. To se od mene nije očekivalo.
Trebala joj je podrška i onaj segment prijateljstva koji ne sudi.
“U svemu! Ne umara
me. Nema problema. Zabavan je.”
“Mislim da to
nitko ne želi znati, a pogotovo ne njegovi roditelji.” – opet ja. Uh.
“Ajde se malo
veseli zbog mene!”
“Ajde!” –
zatvorila sam oči i stisnula ih kao da se trudim veseliti se, a u stvari sam
zamišljala nju s nekim tko polaže ispit na fakultetu i nakon položenog ispita odlaze
proslaviti tu sreću. I shvatila sam da nema u tome ničeg lošeg. Doduše, kasnije
se ispostavilo da taj dečko sam zarađuje i to dosta dobro. I da je zgodan. I
sportaš. Poželjan. I svojim godišnjakinjama, i ostalima. Kate mu je bila najzanimljivija.
Nije ga umarala, nije imala problema i zabavljala ga je. Privukle su ih iste
stvari i uživali su jedno uz drugo. Bez kalkulacije, bez uvriježenih moralnih
načela, bez ikakvih okova. Tko zna koliko bi izgubili da se nisu usudili, a
dobili ne bi sigurno ništa.
“A što je s
Gospodinom kojemu otpada kosa?” – pitala sam ju misleći na muškarca s početka
priče.
“Ništa. On ustvari
ima jako gustu kosu, ali ja sam na njemu vidjela samo mane. I one koje postoje,
i one koje ne postoje. Ne želim biti bogata. Želim biti sretna. To je
luksuz.”
Svatko u životu, ako je
malo sretan, ima svoju Kate. Tako i Kate ima nas. To su ona prijateljstva koja
ne osuđuju, što god da učinimo u životu. I uvijek nas, na neki način, nahrane.
Što god da učinimo, ta Kate ne sudi, nego se nakon razgovora s njom ni ne
sjećate one grižnje savjesti s kakvom ste došli na tu kavu od koje ste se
tresli kada je nešto “loše” u pitanju.
Super je imati Kate,
zar ne?
Autor:Iva Piglić