Pogled na svijet iz njegovih cipela
Postoje neke znatne
promjene u društvu od kad smo mi, ljudi srednje dobi, bili klinci. Još uvijek
se pitamo jesu li te promjene na bolje ili na gore. Nekada smo mi bili ti koji
smo slušali: “E da znate kako je to bilo u naše doba”. Sada smo mi ti
koji tako “popujemo” svojoj djeci. Sve je bilo drugačije: od prehrane
do zabave, oblačenja (da ni ne spominjem) pa sve do standarda. Svi smo na neki
način bili isti: išli smo u osnovnu školu u tamno plavim kutama. U yugu ili
stojadinu. Kad je bilo jako hladno, moralo se dignuti nešto što se zvalo
“čok”. Još dan danas ne znam što to znači, ali je izazivalo nervozu.
Pogotovo ujutro. Ti auti su bili crveni ili plavi. U školi su nas čekale papuče
i učitelji koji su nas smjeli poslati da stojimo u kutu gdje smo proveli cijeli
školski sat. I vukli su nas za uho. I nisu zbog toga bili kažnjeni.
Onaj tko je bio
sretniji, jednom mjesečno je kupovao časopis “bravo” i onda ga danima
furao u školu kao dokaz nekog uspjeha i popularnosti. Kasnije smo izrezivali te
novine i lijepili ih po zidovima ili vratima sobe. Zaspale bi oko 8, 8 i pol
dok smo gledali u poster zgodnog frajera iz Kajagoogoo i zamišljale kako nama
pjeva “Too shy”. Dečki su svi bili zaljubljeni u Nenu, Samathu Fox
ili Sabrinu. Kada se saznalo da je Samatha Fox gay, muški dio populacije bio je
tužan gotovo koliko i cijela naša nacija kada je umro Drug Tito. Kasnije su
“najkice” pokopale “startasice”, počeli smo piti coca colu
i jesti milku, a “braco i seka” su pali u zaborav. A, i Bazoku smo zamijenili
plavim “bigbabolicama”.
Onda smo još malo
narasli pa smo umjesto tih “bigbabolica” u džepovima nosili
“stošu”. Meko pakiranje cigareta tamno zlatne boje. Međutim, još uvijek
nismo bili toliko odrasli da te iste cigarete nismo morali skrivati od
roditelja. Pa, sam, recimo, ja domišljata, svoje cigarete skrivala ispod teglice
za cvijeće prije nego bi ušla u kuću. Pritom sam zaboravila da mama ponekad
isto to cvijeće zalijeva. Ona je našla nakupinu duhana ispod cvijeća, ali ja
nisam prestala pušiti.
Nešto kasnije su disco
clubovi, DJi i njihove ploče pokopali sve plesnjake. Kod nas, u Opatiji, svaka
je terasa imala svoj bend koji je svirao na klavijaturama, pjevača koji je
pjevao i plesni podij koji je bio dupkom pun. Ivo Robić je bio glavna fora i svi
su ga pokušavali imitirati. Tih epizoda se nerado sjećam zato jer je mama na
putu kući, uvijek plakala u našem plavom stojadinu, jer tata nikada nije htio
plesati s njom. Kasnije, kada ju je ipak jednom zamolio za ples, shvatile smo
vrlo brzo da joj je, u biti, napravio veliku uslugu. Čovjek je apsolutni
antitalent.
Kad smo “prerasli
starce”, s kutijom “stoše” u džepu krenuli smo u disco. Svaki
disco imao je disco kuglu, onu srebrnu koja se vrtila na stropu. Mi, tu
lokalno, izlazili smo u “milde”. Tako se zvao disco ispred koga smo,
bez problema, stajali i po sat vremena da nas puste unutra. Sjećam se da smo ljude
na ulazu gledali kao Bogove, a ako je netko od njih i odgovorio na naše
“Bok!” bili smo si jako važni. Istinski važni! Godina, za godinom, prešli
smo i na crveni malboro, otkrile peglu za kosu, a dečki “paul and shark”
i “lacoste”. Samo se u tragovima mogao vidjeti neki
“moschino” ili “versace” i njegova meduzina glava. Crna
olovka oko očiju se smanjila, šiške su nam iz velikog, natapiranog luka iznad
čela prešle u pramenove boje meda, traperice su dobile elastin (i više nisu
pucale dok smo sjedali), a yugo se pretvorio u golfa. Ozbiljno smo krenuli
prema Zapadu.
Onda se neka nokia ili
motorola razbahatila i stavila nam u ruke mobitele. I mogli smo pričati po
cesti dok smo hodali na telefon. I jedva smo čekali da nam zazvoni taj telefon
da svi vide da ga imamo. Jedini problem je bio u tome što ga je rijetko tko
imao pa je još rjeđe zvonio. Onda su krenule i poruke i cronet i njihovi
ogromni računi za taj luksuz. Kasnije smo doma kupili kompjuter i televiziju na
daljinski. I to onu u boji. I više nismo čekali Branka Kockicu i njegove
emisije, već smo počeli u video klubovima posuđivati kazete. Pa ti vidi. Moja
prijateljica Petra je imala prva video. Često smo se znali skupljati kod nje i
gledati neke super američke filmove u kojima su klinci u školu išli autima.
Danas Petru više ne
viđam, ali je imam kao frendicu na facebooku pa je to skoro isto. A i pošaljemo
si, s vremena na vrijeme, neki email. Danas više nema disco kugle, ali imamo
klubove i lounge muziku. Imamo i šampanjac. I plavi johnny walker. I dostavu
pizze kao i oni u filmu “E.T.” Imamo i jeftine avionske karte pa nam
Amerika i nije više tako daleko. Imamo petero ljudi s kojima se viđamo i jedva
da i za njih nađemo vremena. Sva sreća da postoji whatsapp pa vidim kako ovi
ostali izgledaju. Rodbinu vidimo ponekad, ali nikada ne zaboravljamo njihove
rođendane jer nas pametni telefoni obavijeste o tome. Nema veze što te ljude ne
viđamo, glavno da ih se sjetimo. Za to se svojski potrudio Steve Jobs pa mi
više ne moramo.
Mobitel je postao način
komunikacije, sve više i mjesto zabave, a Internet i www. stranice jedine koje
se listaju. I knjige su pale u zaborav, a pisaće mašine su svoje mjesto našle u
antikvarijatu. A, i novac je prestao mirisati, a kartice dobile svoju cijenu.
Još uvijek je enigma
jesu li Steve Jobs, Mark Zuckenberg i slični napravili uslugu Svijetu i unaprijedili
nas. Ili smo zakoračili unatrag. Nekakve obiteljske ideologije su se promijenile,
prijateljstva prorijedila, a djeca sve manje plaču. Imaju ipade pa gledaju
crtiće. Ili tetu koja ih čuva.
Život nam je puno
jednostavniji, hvala im na tome. No, je li i kvalitetniji?
Fotografija: Viviana Lokmer Šulina
Autor: Iva Piglić