Pogled na svijet iz njegovih cipela
Puno ljudi kićenje bora
vidi kao Sveti čin. Još više ljudi kićenje tog istog bora vide kao izgovor za
ispijanje alkohola. Ja pripadam i jednoj i drugoj skupini. Ovisi o trenutku
života, obiteljskoj situaciji i financijskoj konstrukciji.
Ako si bio dijete koje
je živjelo u doba socijalizma, sjetiti ćeš se onih Božića kada smo na taj dan
išli u školu. Dok smo u vrsti u tamnoplavim kutama ulazili u istu, nas par
šaptalo je što nam je Sveti Nikola ostavio u čizmici nekoliko tjedana ranije. Već
u idućem trenutku, dok smo ulazili u učionicu gledali smo u Druga koji nam je
predavao matematiku i razmišljali kakvog je raspoloženja. Njegove hlače od
samta bež boje, izlizane na koljenima i oko džepova i tamno smeđa košulja na
sitne bijele kockice nisu nam ulijevale povjerenje u blagdansko raspoloženje. I
kada bi svi sjeli, onako je drsko, po svom pravilu, rekao: „Pišemo kontrolni!“
kao da to nismo mogli i pretpostaviti s obzirom da smo znali da je žestoki
zagovornik KPJu i da ga je Božić živcirao (pa kako nećeš propušiti u školi?!). Taj
isti gospodin, garantiram, ako je još uvijek živ, dopraćuje i odpraćuje sve
ljude nedjeljom pred crkvom. A znam mu točno i ime. Ta je priča toliko već
izlizana da je postala pravilo, ali te kontrolne mu nikada neću zaboraviti.
Ako živiš u sretnoj hrvatskoj
obitelji onda ćeš na Badnju večer staviti crveni pleteni pulover na zelene
sobove, pustiti božićne pjesme da sviraju uz koje ćeš i ti pjevati, piti čaj u
intermezzu i upucati se nakon 10 minuta ako si imalo normalan.
´Ajmo krenuti
ispočetka: ako živiš u sretnoj hrvatskoj obitelji, potruditi ćeš se da bor bude
okićen već nekoliko dana ranije. Po mogućnosti, onaj dan kada radiš duže i to
čisto iz razloga da ne smetaš ostalim ukućanima u toj radnji koja se često
pretvori u kolektivnu histeriju. Budući da je ove godine bio toliko loš izbor
borića na tržnici, odlučio si pobijediti u borbi zvanoj „umjetni bor od prošle
godine je idealno rješenje“ uz sitan kompromis po kojemu će tvoja djeca ići
kupiti nove kuglice u iznosu od pola penzije tvoje majke. Ali, što je to u
usporedbi sa zadovoljstvom da nisi morao tegliti to drvce od tržnice do
parkinga i da te nisu vidjeli svi oni koji su baš uživali u tom prizoru dok im
odzdravljaš, a grančica bora koja ti ulazi u nos, izazivala bi u najmanju ruku nekontrolirano
kihanje i curenje iz nosa. Famozno! Na Badnjak ćeš se potruditi da su djeca na
skijanju kod nekog (skoro zaboravljenog) rođaka, kod none ili eventualno u
popravnom domu. Jer je Badnjak. BADNJAK!
Već u 10 sati ujutro
zove te klijent koji ti je „zlata vrijedan“ na kavicu, samo pet minuta hoda od
tebe. Silaziš, a tamburaši već sviraju tvoju pjesmu (Ma kako su samo znali? I
ovu iduću…), a aparat za kavu se baš sinoć pokvario i ne možeš piti vodu uz bakalar
kojeg su stavili pred tebe pa si prisiljen popiti jednu medicu. Onda je došao i
onaj gospodin iz osiguranja koji ti je napravio jako dobru cijenu za kasko. Od
sramote se ne možeš ustati i pozdraviti to respektabilno društvo.
Nakon dva
sata tvoj novi kum (kojeg si upoznao pred pola sata) ti kroz suze govori kako
mu je život bio prazan bez tebe, a tvoj novi brat (kojeg poznaješ pet minuta
duže od ovog prvog) ti šapuće kako će ga žena ubiti jer pije. Ups! Pa imaš i ti
ženu. Nakon još trideset i osam medica, odgovorno odlaziš u najbližu trgovinu
donjeg rublja i sav ponosan tražiš ono crveno koje je na lutki. I dok gledaš
bujnu prodavačicu i njene sofisticirane kretnje od pozadi dok skida to rublje s
lutke, čuješ sebe kako tražiš grudnjak broj 5 i ne vjeruješ da je upravo to
izišlo iz tvojih usta. Posramljeno se zadovoljavaš s brojem 2 i još kojim
komadićem u tom kompletu i odlaziš žurnim korakom prema kući, spuštene glave od
straha da te netko ne prepozna i pozove na još jednu (jer znaš da ćeš
popustiti) i/ili od straha da te netko trijezan ne vidi dok teturaš po svojoj
ulici usred bijela dana. O boli koju osjetiš dok se rastaješ s kumom i bratom,
neću ovdje pisati jer je ta bol neopisivo velika da ju ni sam Goethe, najveći
plačljivac ikada, ne bi znao otplakati.
Dolaziš kući, a kuća
prazna (sva sreća) jer tko bi uspio objasniti niz nesretnih slučaja zbog kojih
si došao doma pijan kao letva. Nitko. Ostavljaš sjajnu vrećicu na stolu i odteturaš
do spavaće sobe. Sjećaš se, nešto kroz maglu, da si jako dugo vremena proveo
skidajući hlače prije nego si se onesvijestio.
„Ma kako mi je ovo
lijepoooo!“ – budi te supruga poljupcima koja i nakon 15 godina braka jako
dobro izgleda u donjem rublju, pogotovo crvenom. Sav si zgužvanog lica, a njeni
poljupci te podsjete zašto si imao srca novog kuma ostaviti u suzama. Dok te
ona ljubi, iz kuhinje dolazi miris sarmi i ubije svu romantiku. Što lijepo
izgleda ta tvoja žena…, ali što kuha!
Malo nezadovoljna s
ishodom, ipak posprema stol i sav svinjac koji si ostavio nakon što si komade
kruha namočenog u šug od sarmi nekontrolirano gutao i odlazi se spremiti za đir
po gradu, zajedno s tobom.
Nakon sat vremena,
nasmiješena, uz tebe, smije se tvojim šalama i priča sa svojom (ovog puta)
pravom kumom kako joj je frizerka dobro danas isfenirala kosu. Promatraš ju i
uživaš u njenim pokretima ruku, njenom osmjehu i mirišljavoj kosi dok zamahuje
glavom i pozdravlja prolaznike. A ti sretan, uz nju, i zahvalan što su djeca
negdje i što nisu s vama jer bi ti ukrali svaki komadić ovog trenutka. E, tako
sretna hrvatska obitelj provodi Badnjak. Ukoliko iz jutarnje turneje dođeš kući
na vrijeme.
A ako ti ipak
financijska konstrukcija i mentalni sklop dozvoljava neki veći luksuz od
poznatog đira po gradu, otići ćeš u manje poznati đir. Recimo, u New York, i
recimo, u hotel Pierre.
I to je sve što ću o tome reći.
Fotografije: Viviana Lokmer Šulina
Autor: Iva Piglić