Pogled na svijet iz njegovih cipela
-„Kade si? Pasaj na
rakijicu. Tu smo svi.“ – tako to obično krene. Ma, koji to svi i kakvu rakijicu
više, umorna sam kao pas od pića i prežderavanja, pomislim i istovremeno
smišljam nerealne razloge koji bi me eventualno mogli izvući iz ove situacije:
-„Imam upalu pluća i
slomila sam nogu. Ne! Obje noge!“ – ajme koja glupost, ali izgovorila sam ju.
Martina mi je poklopila slušalicu. Nije ni na trenutak pomislila da možda,
ipak, govorim istinu. Za 5 minuta opet zvoni telefon. Matko iz osiguranja.
„Ej, bok! Jesi u
gužvi?“ – pita i nastavlja – „U srijedu imamo domjenak kod nas u firmi. Biti će
lagano, malo muzike, počet ćemo oko dva pa …“ – nisam dalje ni slušala, sve sam
znala napamet već prije nego li je izgovorio. Samo sam morala zapamtiti mjesto
i vrijeme. Zahvalila sam mu se glumeći oduševljenje pozivom i time što su me se
sjetili jer zovu „samo najuži krug od stotinjak ljudi“.
Za sve one muškarce
koji misle da je spremanje žene jedan mirišljav i zavodnički čin u kojem ona, u
štiklama, između ostaloga, gleda u svoju ladicu prepunu čipkastog i zavodljivog
rublja, ova priča će im uništiti svaku iluziju o tome.
U srijedu odlazim
ranije s posla, vozim do kuće preko svih mogućih ograničenja, jurim po
stepenicama, ulazim u stan:
„Ej bok! Ideš sa mnom?
Moram na domje…“ – prikriveno molim i preklinjem dragog.
„Ne! Baš nikako ne
mogu! Moram za pola sata krenuti…“ – ne slušam ga, ljuta, znam da izmišlja jer
mu se ne da ići. Već se tuširam i psujem kako sam ipak trebala otići na depilaciju
pred tri dana kada je bila zakazana. A pedikura… O, majko mila! Ali, nema veze,
staviti ću opet guste čarape pa nitko ništa neće primijetiti. Eventualno ljudi
mogu pitati imam li problema s trombozom. Na to ćuza mahnuti glavom, osmjehnuti
se, ali ipak ne prejako da se ne vidi na zubima da sam jučer pila crno vino.
Ono, znate, što se ne da oprati. Stojim tako ispred ormara i razmišljam što bi
mogla odjenuti. Ovo ne, to sam imala jučer, ni ovo ne, tu mi fali jedan gumb
iza, ovo je za peglanje, i ovo isto, ovo sam vidjela prekjučer na Jasni, ovo
isto ne…
„Ne idem nigdje!
Nigdje! Nemam što obući! Izluditi ću!“ – urlam i očekujem neku riječ podrške
ili rečenicu koja bi mi sada tako dobro došla: „Ti izgledaš uvijek sjajno!“.
Umjesto toga jedino što sam čula je zvuk ulaznih vrata koja se zatvaraju. Dajem
si obećanje da će na vrhu mojih novogodišnjih odluka biti ta po kojoj ću uvesti
reda u ormaru i to na način da će mi odjeća biti složena po bojama i
materijalima. I da ću još žešće raditi i zaraditi kako bi se kućna pomoćnica i
šilica mogle preseliti k meni, a muž će morati iseliti jer neće imati gdje
spavati. U biti, to će biti prvo na popisu. Konačno u životu treba posložiti
prioritete, a ulazak u Novu godinu je kao stvoreno vrijeme za to.
Još uvijek stojim pred
ormarom i tresem se, što od hladnoće, što od živaca jer sam upravo shvatila da
su mi guste čarape uništene, a da rezervnih, naravno, nemam i da cijeli koncept
„male crne haljine“ pada u vodu. Bjesomučno tražim crne tajice koje su uvijek
dobro rješenje, ali ih ne mogu naći na hrpi pored kreveta. Ma gdje li su se…
Otrčim do mašine za veš i vadim svu onu prljavu robu van. A, našla sam ih,
perem pod hladnom vodom sa sapunom i sušim fenom.
„Mama?“ – gleda me
dijete dok gola sjedim na podu kuhinje i vrtim tajice u rukama dok fen radi na
najjačoj brzini.
„Ništa, ljubavi, odi
gledati televiziju. Sve je u redu.“
„Mama, gladan sam.“
„Sad će ti mama dati
fini čokolino“
„Nećuuuu čokolino. Ja
bi paštu-šutu“
„Ljubavi, nema
pašte-šute. Mamica će ti dati…“
„Nećuuuu, nećuuuu, ja
bi hamburger“
„Sad si rekao
paštu-šutu“ – ljutito dižem glavu i gledam ga preko ramena dok lagano već
osjetim miris zapaljene tkanine. Dosta je feniranja tih hlača, staviti ću ih
vlažne.
„Nisam! Hoću hamburger!“
– prijeti mi vlastito dijete u ovom ključnom trenutku.
Zovem majku i molim ju
da dođe po dijete jer nemam vremena sada raditi hamburger, niti išta drugo, a
dijete je gladno, a domjenak je već počeo. Ne sjećam se trenutka kada je ona
došla, niti kada su oni otišli. Sjećam se samo njenih prijekornih i edukativnih
rečenica: „Ovo dijete je kao izbjeglica! Vi i vaši poslovi! Prije se radilo do
tri sata popodne, a nije se odlazilo u tri. Sada je sve išlo k vragu!“
Navlačim polu mokre
tajice, košulju, sako i brdo bižuterije oko vrata i ruke, čisto da popravim
dojam i maknem svaki mogući pogled s garderobe. Sad još samo šminka. Nema
nigdje šiljila za olovku oko usta. Nema veze. Nanosim ruž na usne koje izgledaju
neuvjerljivo budući da sam rub ocrtala više nego krivo. I sam Ciganović bi se
posramio svojih majušnih pored mojih ovolikih. Još samo oči i – fiju! Tamno
sivo sjenilo je uvijek dobro rješenje pogotovo ako ga imaš dovoljno za oba oka.
Ali nemaš, a to sam tek shvatila nakon što sam namazala jedno. Kako ne bi skidala
kompletnu šminku, nanosim na drugo oko sjenilo koje bi možda moglo biti barem
slično onome na lijevom oku. Slijedeća scena je histerično traženje boce koja
nije otvorena kako bi ju mogla pokloniti Matku kao domaćinu domjenka. Na moju
žalost, sve su otvorene i gotovo prazne, ali sam našla jednu umotanu koju sam dobila
na nekom domjenku prekjučer. Stavljam čizme i odlazim brzinom 120 na sat.
Matko me je dočekao i
pohvalio moj izgled, naravno. Iz njegovih cipela to je vjerojatno i djelovalo
tako, a iz mojih i nije baš budući da su me tajice lagano hladile.
„Ovo je za tebe Matko“
– pružam mu bocu – „Hvala ti što si me pozvao“
„O, hvala tebi što si
došla! Da vidim što ćemo to fino piti…“- odmata bocu. Na moje iznenađenje bila
je to boca vina na čijoj je etiketi bila otisnuta slika Splita i čestitka: „Želimo
Vam uspješnu i sretnu Novu godinu i zahvaljujemo se što ste i prošle godine
pridonijeli očuvanju našega grada!“ uz logo poduzeća koji nema veze s ovim
domjenkom. Srećom da me je došla pozdraviti njegova supruga pa nisi morala
izmišljati razloge zbog čega je baš Split na etiketi (s kojim nemam apsolutno
nikakve veze) i o kakvom je očuvanju grada tu uopće riječ. Poštedivši tako
Matka svoje neuvjerljive haiku poezije, krenula sam pozdravljati sve ljude
redom.
Umorna,
lažnog osmjeha na licu shvatila sam da je ona rakijica podcijenjena kategorija
i da bi momentalno radije bila u krugu svojih
pravih prijatelja. Tužna priča današnjice je ta da ćemo između prijatelja koje
volimo, radije otići među ljude koje ne volimo i to samo zbog jedne jedine
stvari, a to je materijalizam, odnosno: posao, novac i eventualni popusti na
nešto. Ljubavi tu nema.
A ipak, na kraju, kada
bi tražila omiljeno mjesto u tom trenutku, bio bi to kauč u mom stanu. Ili
kuhinja. U kojoj radim paštu-šutu. Ili ipak, hamburger. I to sve u suhoj piđamici
koju sam dobila od muža.
Make up: Daniel Domika
Fotografije: Daniel Domika
Autor: Iva Piglić