Pogled na svijet iz njegovih cipela
Meni je u glavi jednom
godišnje cirkus. Onaj klasični cirkus: znaš da ubrzo dolazi vrijeme velike
predstave za koju se moraš pripremiti. A, pripremanje traje 3 do 4 mjeseca. Taj
cirkus nije Moira Orfej ili neki drugi Orfej. Taj moj cirkus se u fazi
pripremanja zove dijeta i teretana, a premijera je na plaži. I, moram priznati
da nikada nisam tu točku dobro uvježbala. Ali, odustati neću valjda dok sam
živa.
Ja sam od onih ljudi
koji zbilja uživaju u hrani. Istinski, hedonistički, ponekad s žešćim
primjesama prežderavanja. Ukoliko se, još pri tome, neki hrvatski ili slovenski
vinar odlučio za promociju svog najboljeg vina upravo u mom gradu, sve ode
(blago rečeno) k vragu! Sudbina se toliko žestoko poigrala sa mnom da mi je za
susjede dodijelila ljude koji rade kulen, tata od najboljeg prijatelja radi
pršut, a dragi mi, ni više, ni manje, nego peče čevapčiće. I to one dobre. I,
sad ti ostani vitak. I normalan. Ma, nema šanse! Da bi ostao vitak, moraš
vježbati. I zdravo se hraniti. I sad sam “otkrila Ameriku”.
Meni svako proljeće
krene s kupovinom modnih časopisa. Iz kojih, prije svega, izrežem sve one
mršavice s Calvin Klein reklama. Tu i tamo se “nabrusim” na onu Annu
Wintour i njen beskompromisni ukus koji ne uključuje nikog iznad 50 kila. Ona,
ili ne vidi dobro iza tih tamnih naočala, ili se sinoć predugo družila s Karlom
Lagerfeldom, a ne shvaća da ne možeš ništa ne jesti, ili jesti i izgledati –
tako. Ali, ih svejedno izrežem i zalijepim na frižider. Ne nju i Karla, nego
ove wannabe anoreksičarke. Pas mater!
I tako ja krenem s
dijetom. Nakupujem sve one umjetne sastojke, tipa sladila i čajeva za skidanje
kila. I, naravno, sve ono zdravo voće i povrće koje na tržnici pokazujem
prstom:
“Molim Vas, dajte
mi pola kile ovoga!” – uperim prst prema tom neidentificiranom bilju.
“Brokula?” –
pita me strpljivo bakica na tržnici.
“Da!” – sad
sam se sjetila kako se zovu. Ne mogu se odmah sjetiti i pamtiti sve te zdrave
namirnice kada ih nisam konzumirala sigurno 6 mjeseci. Ma, šta 6 mjeseci… Od
prošlog proljeća. I tako redom. Budući da postanem vrlo čest gost na tržnici
prvih 15 dana proljeća, gospođe koje rade tamo, postanu mi najbolje
prijateljice i znam sve o njima, a one znaju što ja kuham, kada jedem sama, a
kada ne. Uglavnom, jedem sama. Svi ukućani najednom imaju jako puno obaveza i
svi oni ne stignu kući prije mraka pa moraju jesti negdje vani. Možeš si
misliti! Isto te moje najbolje prijateljice znaju kuda ja trčim i koju muziku
slušam dok trčim. Dobro, pretpostavljam da ih David Guetta zanima manje od toga
koliko maslinovog ulja stavim u blitvu.
I onda se ja tako mučim
svakoga dana. Do 4, 5 sati popodne. Naravno, ujutro prvo popijem žlicu ribljeg
ulja i nakon toga voće. Kad sam otrčala svoje, počnem kuhati integralnu rižu i
komad puretine. Pas mater! I, onda uživam opet u voću i gledam ove šta mi vise
s frižidera. Malo se prošetam sa psom i nakon toga mu dam za
jesti one mirišljave i sigurno vrlo ukusne briketiće. Ima ih mesnih i ribljih,
svakakvih. Mirišu maestralno! Nisam ih probala ni u trenucima najžešće dijete.
Točka.
Oko 5 popodne počinje
mi u glavi tutnjati. I počinjem imati “trudničke” želje koje to
sigurno nisu. Tipa, parizera. Ili mozzarele buffale. Ili čaše boškinca. Ili
dvije čaše, možda i tri. Općenito smatram da je tvrd karakter precijenjena
kategorija, a mršavice stvar krivoga izbora u životu. I pogrešnih prioriteta. A
i ona Anna šalje totalno krivu sliku ovom Svijetu. Pa, ne možeš tako živit…
Ne možeš…
U 6 popodne počinjem sa
preuređivanjem stana. Mičem ormare i noćne ormariće, jer nervozno shvatim da
uopće nemam ukusa za interijere koliko god sam bila uvjerena u suprotno. I, ne
samo to: vrlo brzo shvatim da mi ni zavjese nisu nešto i da svaka šuša ima
upravo takve u svom dnevnom boravku. Ne mogu imat takve zavjese… Skinem i
njih. Pa ih vratim dok ne kupim nove. Sutra ujutro ću ići po nove. I već se u
glavi svađam s prodavačicom.
Oko 7 sati navečer mi
apsolutno postaju nejasni moji stavovi da pobacam sve iz kuće što u sebi sadrži
bijelo brašno. Od kud mi ta suluda ideja?!
Odlučila sam da više
neću čitati zdrave portale. Pogotovo kada sam shvatila da su već odnijeli
smeće. Nije mi jasno od kada su ta komunalna poduzeća postala tako ažurna i to
kada najmanje treba.
Nervozno gledam na sat
i jedva dočekam tih osam sati uvečer kada se zatvara svaki obližnji market, jer
znam da si tada više ne mogu pomoći. U međuvremenu su svi stigli kući. Sakrili
su mi telefon tako da više niti dostavu ne mogu zvati…
I idući dan opet tako.
I opet.
I tako se ova moja
dijeta zove skraćeno “J.DIJETA”. Cijeli naziv ove psihotične dijete
ne mogu staviti ni u koju literaturu, pa ni ovu jer je prevulgaran, ali svakome
tko je barem jednom u životu bio na dijeti, zna jako dobro o kakvom je pridjevu
(epitetu!) ovdje riječ.
Uglavnom, uopće nije
zabavno biti na dijeti.
Fotografije: Daniel Domika
Make up: Daniel Domika
Autor: Iva Piglić
