Glasanje je jedan
svečani čin. Ove je godine na predsjedničke izbore u drugom krugu izašao veliki
broj građana. Većina nas je bila motivirana, svatko iz nekih svojih razloga.
Nažalost, kao što sam i do sada tvrdila, kod nas, uvijek sve završi
alkoholiziranjem. Iz tuge ili radosti. Ili nađemo neki izgovor. Tako je bilo i
ovoga puta.
Zadnjih četrnaest dana na
mobitel su nam mahnito stizale razno razne slikovne poruke. Kolinde i Ive.
Kolinda je bila prikazana u nekim super seksi izdanjima, pa uz Jakova, pa bez
njega uz Ivu, pa Ivo sam, pa Ivo uz nekakvu lignju, pa Kolinda i Ivo simbiozno
spojeni u jednu osobu. Svašta i ništa. Uglavnom, svaka ta fotografija trebala
je imati nekakvu poruku.
Imam dvije
prijateljice. Branku i Martinu. Martina je revni pasivni političar. Branka je
samo pasivni trut koji živi u svom obiteljskom svijetu. Zvoni mi telefon:
-„Jesi bila glasati?“ –
čujem Martinu kako urla već unaprijed ljuta na mene.
-„Još sam u krevetu, a
ti si me probudila“-prekinula sam vezu i pogledavši na sat shvatila sam da je
tek osam sati i još k tome nedjelja. Još me sinoć obavještavala u detalje što
će obući za glasanje. Najveći joj je problem bio hoće li staviti čarape od
dvadeset ili četrdeset dena. Kasnije sam saznala od nje da sam krajnje
neodgovorna osoba i da sam puno toga propustila. Ona je na glasanje išla s
nonom i nonićem koji su rođeni podno Dražica i „svi su šli glasat za Kolindu aš
je domaća ženska i ima lepi zubi“. Činjenica da nitko od njih troje nema pojma
o njenom programu, manje ih je zabrinjavala. Na glasačkom mjestu je bila gužva,
srela je puno susjeda i svi su bili lijepo obučeni. Teta Tonca je stavila i
šešir, a Velečasni je došao s novim golfom što je svih iznenadilo budući da
nitko nije ni znao da ima vozačku dozvolu. Neka Katarina je došla prvi puta
glasati ovdje jer se udala pred godinu dana i doselila se k mužu u obiteljsku
kuću. Budući da je on na brodu, došla je sama sa sinom kojeg je držala za ruku
i ponovno trudna. E to je bilo iznenađenje za svih. Čak ni sama Martina nije to
znala. Svi su se čudili i kade je Franić i hoće li se vratiti na vrijeme s
ribolova na glasanje i u kakvom stanju će biti.
-„Evo i to smo obavili“
– mahom su svi izlazili van iz mjesnog odbora s tom rečenicom i priključili se
jednoj od skupina ljudi koji su stajali ispred i pušili. Ili samo stajali
komentirajući dva kandidata. Manje je bilo onih koji su brinuli hoće li stići
na misu ili pak što će kuhati za ručak premda je teta Tonca prednjačila u
svojoj priči objašnjavajući Martini kako su joj vikleri, kao za inat, baš
jutros, bježali s glave pa da nije znala što će i da je sva deprimirana ipak
našla rješenje u šeširu kojeg je zadnji put nosila kad joj se kćer udavala. A i
ta teta Toncina kćer je bila čudna: ona i njen muž su sinoć kasno došli iz
Irske danas na glasanje. Toncina je kćer udana za doktora koji je „stručnjak za
one lude“ pa su pred par mjeseci otišli u Irsku i odveli teti Tonci dva jedina
unuka sa sobom. Ona to još uvijek nije prihvatila i silno se ljutila što nisu
prodali komad zemlje i ostali u Hrvatskoj, nego su otišli i uzeli djecu koja
već sada imaju neki čudni naglasak.
-„Vražji soldi!“ – završila
je teta Tonca svoju priču spustivši pogled.
Sve to Martina mi je
ispričala dok je sjedila u mom dnevnom boravku ispijajući jutarnju kavu. Da sam
znala da će doći, ne bi joj prekinula vezu kada je zvala. Zbilja me nije
zanimao detaljni sinopsis minulog događaja u kojem je sve vrvilo od loših
frizura,trudnoća ljudi koje ne poznajem i Velečasnog s golfom. Čak su za
Velečasnog pričali da ima djevojku u gradu, ali to je vrlo povjerljiva priča
tako da o njoj ne mogu pisati. Manja je tajna čak i to da su svi glasali za
Kolindu.
Kada je Martina otišla,
odahnula sam i autosugestivno si pokušala nametnuti stav po kojem uživam u
različitosti ljudi. Popodne se dogegala kod mene na kavu Branka. U sivoj
trenirci, tenisicama i zavezane kose na vrh glave. „Idemo glasati za tog
Josipovića. Nije baš komotno biti u njegovim cipelama momentalno, je li tako?“
– rekla je gledajući na televiziji nemire u Mostaru na biračkom mjestu.
Pokušala sam joj objasniti da ne može na glasanje u trenirci svoje debele
sestre i frizurom po kojoj joj je frizerka davno umrla i da većina ljudi svoje modne kombinacije
danima prije smišlja. Gledala me u čudu, ljuta, objašnjavajući da uopće nije
važno kako je obučena jer da je to čin koji traje manje od minute i da je
uspjeh to što ide dok ja, cinična, smišljam razloge zbog kojih uopće neću
otići: „Što ćeš još izmisliti osim moje loše obleke? Psu ti je loše? Nisi
nahranila ribice?“ Istina je bila puno okrutnija: nije da mi se nije išlo, nego
nisam znala za koga glasati. Moja treća prijateljica je prekrižila oba
kandidata i dodala kao trećeg Zdravka Mamića što mi i nije zvučalo kao realna
ideja. Na kraju sam ipak otišla glasati da ne bi stvorila sebi krvne
neprijatelje unutar obitelji i van nje.
Došla sam kući i u
novonastaloj maniri i ja potapšala dragog po glavi te čekala prijenos iz
Dražica. „I to smo obavili“ rekla sam mu i gledala vatromet na televiziji i sve
tetke i stričeve nove nam Predsjednice koji su govorili o njenom velikom srcu.
Ponosna na svoju
novogodišnju odluku po kojoj se odričem alkohola u Novoj godini, uopće nisam
bila ljubomorna na ove koji su pili domaće vino i šampanjac pred kamerama, ali
me nekako žuljala misao tko je pojeo, kakva je bila i gdje je nestala torta iz
Josipovićevog stožera.
Fotografije i make up: Daniel Domika
Autor: Iva Piglić