Jedna moja nona, od
dvije koje sam imala (vidi čuda!) imala je jako puno godina kada je umrla. Za
sve nas koji smo bili vezani za noniće, tog trenutka, kada više nisu s nama, njihovih
godina je uvijek premalo i uvijek se pitamo jesmo li mogli išta učiniti da
požive barem još malo. Međutim, nećemo o tim nikada nezavršenim pričama koje
uvijek ostaju u nama. Te njene godine bitne su iz jednog drugog razloga i zato
ću vam ispričati sasvim jednu drugu priču.
Dok sam sjedila jednom
prilikom u njenom dnevnom boravku, pri samom kraju njenog života, ona je
sjedila, također, i gledala vijesti na kojima su se prikazivali neredi uslijed
gay pridea u jednom gradu u Hrvatskoj. Gay pride je ona manifestacija u kojoj
homoseksualci hodaju gradom i na taj način se bore za svoja prava.
„Znaš ti za te pedere?“
– pitala me, rekli bi mi, onako „po domaći“.
„Znam nona.“ – rekla
sam joj i nadala se da me neće dalje pitati ništa. Jer, kako ću ženi od preko
80 godina objašnjavati takve stvari?! Pogotovo kad ti je nona starija gospođa
koja po cijele dane razmišlja jedino o španjolskim serijama, debljini vune od
koje će nama unucima isplesti one šarene čarape, joti i Sanremu. Govorim vam,
baš „po domaći“. I vamte-tamte, mic po mic, nona se počela ljutiti na ove koji
su bacali kamenje po tim ljudima koji su hodali.
„To nije dobro, znaš?“
– rekla je.
„Ma koje nona?“
„Pa to što bacaju
kamenje po njima!“
„A znam nona, a šta
ćemo sada…“
„Ma nije to pa šta ćemo
sada. To je normalno, znaš, bit peder.“ – govori ona meni, educira me. „Bio ti je jedan jako, jako lijepi
dečko. Tu blizu su živili, odmah iza drugog zavoja pa gore, od pokojnog Iveta
sin. Jako je bio lijep. Tako lijepe zube nisi nikad vidjela. Ko onaj Huan iz serije,
ove sad u 3 ure. Gledaš to?“
„Ne gledam. Šta je bilo
s njim?“
„Ma niš, zaljubio se u
svoju sestričnu, ali sad će se otkriti da nisu u rodu.“
„Ma ne s tim Huanom iz
serije, nona, nego s ovim sinom od tog Iveta.“
„Aha, ja. Zvao se
Željko, lijep ko slika. Ali, uvijek je nekako bio povučen, a pameeetan, ma čudo
jedno! Stalno je išao na nekakva takmičenja iz slikanja. Divno je slikao.“
„Nona, šta je bilo?“ –
postala sam nestrpljiva.
„Ljudi ga baš nisu
voljeli, znaš, tog Željka. I on ti je jedan dan išao na Učku i samo se bacio u
provaliju. Našli su ga mrtvog.“
„Ma daj nona, kakva je
to priča?!“
„Istinita, mala moja,
istinita! To ti je bilo pred više od pedeset let. I onda se ispostavilo poslije
toga da ti je Željko bio isto taj peder. Našli su mu njegovi kući pisma od
nekog drugog dečka iz Italije. U tim pismima mu je pisao da neka se ne srami i
da bude ono što je. I da će ga roditelji voljeli što god on bio, a okolina i
prijatelji da će ostat uz njega, ako su mu iskreni. I nije ti to taj Željko
izdržao i ubio se. Vidiš kako su ljudi tu primitivni, starinski… Ma zemljaci.
I poslije tog Željka Ivetovog još se jedan ubio na istom tom mjestu. A, vidiš
ti sad ovo na televiziji… I poslije pola stoljeća još uvijek te ljude
kamenuju.“ – vrtila je glavom lijevo – desno.
Od svih ljudi na ovom
Svijetu koji me okružuju očekivala sam ovakav stav, ali od žene koja je do
svoje dvadesete godine u životu uvijek imala samo jedan par cipela, hranila
praščiće i kokoši, silazila u grad jednom godišnje (ili rijeđe), nisam očekivala.
U tom trenutku mi je još veća fora bila ta moja nona.
„I znaš šta je još neki
dan bilo na televiziji? Rekli su da se ti pederi jako lijepo oblače.“
„Ma nemoj?“ – rekla sam
joj. Onda joj je počela serija pa me potjerala da joj ne smetam jer joj je bilo
jako važno kako će Huan reagirati kad čuje da mu sestrična nije sestrična.
Hoću vam reći da je
geyeva na ovom Svijetu oduvijek i da je zbilja već predosadna tema da se ti
ljudi još uvijek bore za neka svoja prava. Nažalost, istini za volju, živimo još
uvijek u takvoj okolini gdje je vrlo, vrlo važno tko s kim spava, bili vi gay
ili ne. Nije li tako?
Uglavnom, moje su
tetkice meni jako dragi prijatelji. Zovem ih tako jer ih volim. I ne ljute se. Oni
koji ne znaju tko su tetkice nisu dorasli ovom tekstu. Točka. Ponavljam,
različitosti koje nas okružuju u ovom Svijetu predivna su stvar. I treba ih ne
samo prihvatiti, nego prigrliti objeručke. Tako učimo i rastemo. Ako je toga
moja nona mogla biti svjesna davnih dana, trebali bi biti i mi. Svi. Mi, vrlo suvremeni
ljudi, moderni, s ipadovima pod rukom, mobitelima u drugoj i avionskom kartom
za Maldive u džepu.
Moja nona nije imala
ništa od toga, i nije shvaćala koliko su to neophodne stvari za život, nije ni
znala gdje su Maldivi i da oni uopće postoje, ali je razumjela da je Željko ni
kriv, ni dužan, platio danak zbog okoline koja je primitivna.
A meni nema ljepše nego
prije Eurosonga ili dodjele Oscara, nazvati svoje prijatelje, komentirati sve
to, jesu li se spremili za gledanje tih festivala mode i glamura, a kasnije, do
pred jutro komentirali uspjehe i promašaje minulih događanja. Ustvari, postoji
još jedna ljepša stvar koja i nije toliko banalna, a to su svakodnevni problemi
i dobro poznati brojevi telefona na brzom biranju i histerično priopćavanje
nekog užasno nebitnog minulog dnevnog stresa. Kasnije taj poziv pređe u kavu i
kolače, zajedničko gledanje filmova, žustre rasprave o predstavi u kazalištu,
novootvorene izložbe koje i nisu toliko loše, zajedničke odlaske na tečaj ruskog
jezika i izlete koji uključuju kušanje pršuta u Istri ili degustaciju vina u
Zagorju.
Upravo ta ljepša stvar
zove se suživot. Samo to. I bogatstvo koje se zove iskreno prijateljstvo koje
se ne svodi samo na „pričanje o šminki i odjeći“, kako uglavnom misle oni vrlo
veliki hetero muškarci.
Oni „malo manje hetero
muškarci“ koji su svjesni bogatstva ljudske različitosti, odškrinuti će vrata
tog suživota i biti otvoreni učiti o stvarima koje ne znaju. I biti će još veći
ljudi.
Ovaj tekst je nastao
kao zahvala na sve poruke podrške koje sam dobila na prošlotjednu kolumnu koja
je bila autobiografijska. Nema tematski veze jedna s drugom, ali sam imala
potrebu progovoriti i ovog puta kroz vlastita usta. A po prošlotjednim
reakcijama, uvidjela sam da to i nije tako loše.
Međutim, da ne bi bilo
ipak previše mene u ovim recima, vratiti ćemo se dobro poznatoj maniri pisanja
mojih kolumni kroz koje se vraćamo u tipične svakodnevne situacije. A, vi mi
zaželite sreću idućeg vikenda kada ću biti kuma na gay vjenčanju svojim dragim
prijateljima. Mašem!
Fotografije: Daniel Domika
Make up: Daniel Domika
Autor: Iva Piglić