Teško je ostvarivo
ostati imun na fizičku ljepotu. Preskočiti iskrenu hvalu i ne izreći je na glas
uistinu umiju samo rijetki i oni umanjene hrabrosti. Prolazna i prirodom darovana
ljepota njeguje se isključivo dobrim duhom i čistim i istinskim dobrim nakanama
u korist drugih. Ravnoteža između tih dviju sila, fizičke ljepote sklone
varijacijama i karakterne nepromjenljive nutrine, nezaobilazan je čimbenik u
stjecanju ugleda. Otrovi koji narušavaju fizičke vrijednosti i blagodati kriju
se pod epitelom svake loše zamisli po druge i paradoksno izrečenim komplimentom
čime se to isto ismjehuje i sputava.
Pogled nam vrlo često
zastane na pojavi koja nas ne ostavlja ravnodušnima i uzrokuje mnoštvo lijepih
misli koje neće biti iznesene u vidu hvale. Gledajući u sve to osjećamo kao da
je pomalo i previše svega za nas. Nismo niti socijalizacijom niti dovoljno
visokim stupnjem intelektualnog i duhovnog razvoja ostvarili i omogućili sami
sebi, a kasnije i naučili druge da prihvatimo čari lijepoga i prigrlimo tu
magiju kao vlastito stvorenu. Mukotrpno je gledati i upijati nešto što nam je
nedostupno, neostvarivo, prepušteno drugome i jednostavno, prirodom ne
darovano. Ono što posjedujemo i ne posjedujemo nužno je prihvatiti i tada ćemo
osjećati zahvalnost i za najmanju sitnicu koja nam je darovana u životu u krugu
fizičke vanjštine. Sve što prihvatimo kao lijepo imati će i okus vanilijine
slasti, i miris ruže, i osjećaj vedrine, samo i isključivo ukoliko takvom
vizijom to i percipiramo. Ono što je darovano, pruženo nam je na dlanu, no,
konzumiranje u pretjeranim količinama onoga čiji smo vladari dovodi do
neuravnoteženog stanja i stvara teško rješivu ovisnost, paranoju, ludost. Unosi
nemir u razum i pomutnju u razabiranju misli. Smišljajući hvalospjeve o
jednoj vrlini, a prikrivajući sve ono što to umanjuje, sami si gradimo krhko
utočište od lažnog zlata i srebra. Svi mi posjedujemo ispod nevinog lica
jednu neukrotivo divlju stranu karaktera, mnogo mana i nedostataka,
nesavršenosti koje nas upravo čine takvima kakvima jesmo. Osobnost je ono što
našu olupinu čini živom.
Netko ima preizražene
note ove ili one vrline koje nisu povoljne po druge. Naime, ugrožava
njihov sjaj i vanjštinu, iako nisu namjerno uzrokovane niti izazvane, već su
nehajno iskazane ekspresijom lica i načinom kretanja. Iz toga i proizlazi
ljudska slabost i teško priznanje svemu što slovi boljim, jačim, ljepšim…
Nemogućnost promjene onoga što nas čini jedinkom kakva jesmo, slabi nas i
izjeda u trenucima žudnje za vrlinama prepoznatim u drugima, ali i mnogo
pravilnijim i boljim elementima vlastite pojave. Zaista bi savršeno bilo kada
bi sami mogli osmisliti fizičke okvire onoga što uokviruje našu, ne tako
primjetnu unutarnju ljepotu ili pak gadost.
Strasti koje su
stvorene zbog sitnih žudnji za boljim izgledom i atraktivnijom pojavom
unakazuju kako nutrinu, tako i čovjekovu vanjštinu. Minimalne nepravilnosti
čine nas ukusno posloženim bićima, te nas nesavršenosti upotpunjuju i čine
kompaktnom cjelinom. Nitko te ne može učiniti više ili manje emocionalnim,
psihički zrelijim, duhovno ili fizički boljim. Bitno je te elemente pronaći u
samome sebi. Ostvariti ih ili barem ustrajati ka njihovom ostvarenju. Okus
pobjede nad samim sobom osjećaj je kakvog niti gorka kava nakon neprospavane
noći neće učiniti manje slađim.
Strasti prema samoj
ideji ljepote predstavljaju sitne osjećaje koji otupljuju istančan smisao za
estetikom. Nije lijepo ono što krivimo i ispravljamo. Ne smiju se strasti
zadovoljavati ni na koji način putem varke.
No, smatra li se strast
poput vrline ili mane, ili afekta? Mogućnosti definicije su mnogobrojne.
Nazovimo to ili uveličanom vrlinom, prekrivenom najlošijom manom, dugotrajnim
afektom… Svaka od sintagme krije gotovo jednako smisleno značenje. Činjenica
je da iz jedne proizlazi druga…u nedogled.
Povećava li ta naša
strast moć našeg djelovanja ili umanjuje vrijednosti istinski nam urođenih
vrlina? Zamagljuje li istinu i realne prizore okoline?
Među sumom upita
odgovor je isti. Iskrenost. Biti iskren, prema sebi i prema drugome. Iskreno
prihvatiti sve istine fizike i psihe o sebi i o drugome. Osobno, prije svega se
zaljubim u ljude iskrenog pogleda i iskrenih misli. Iskrenost je preteško
opisati riječima, pretočiti u rečenice, spojiti u jezgrovitu cjelinu i priču,
jer ona je lijepa toliko koliko je i rijetka. Njene su čari kojima lako osvaja
srca i duše svih nas lažnih sljedbenika neopisivi. U razlitičizim očima
individualno interpretirana, iskrenost ponajprije treba biti usmjerena prema
samome sebi. Iskrena ljepota je ljepota fizičkog izgleda upotpunjena iskrenim
mislima o drugima i istinitim percepcijama te priznanjem samome sebi i drugome
da je ljepota prisutna u svima i u svemu. Jedino što je moguće nazvati manje
lijepim jest naša vizija i doživljaj okoline.
Stoga, okanimo se
suzdržavanja od hvale i podijelimo vedrinu koju sa sobom donose iskreni
komplimenti.
Autor: Ivana Đurica