Nevjerojatno je kako s
dolaskom djeteta u obitelj vrlo brzo mijenjamo navike, osobine, poglede na
svijet. To dolazi prirodno,a inspiraciju
za ovaj članak pružila mi je zgoda koju smo imali u nedjelju.
Često putujemo na Krk i
uživamo u šetnjicama, sladoledima, finim večericama. Između ostalog, svako
ljeto mi barem jedno tjedno prolazimo kraj ranča s konjima i svaki put smo tada zaručnik, danas muž i ja komentiramo
„Ajme kako su divni, prelijepi, krasni…“ Komentiramo i to je to – ne stajemo
pogledati ih izbliza. Budući da je proljeće ove godine jako zakasnilo, prošle nedjelje
eto nas prvi put na Krku. Djevojčica ima skoro dvije godine, a zadnji put smo
bili prošlog ljeta kad nije još doživljavala puno stvari oko sebe. A sad, čudo
jedno sve ju zanima, sve želi znati, a životinje obožava. I krenemo mi na Krk,
sjetimo se konja i naravno njezine ljubavi prema životinjama i stanemo,
pogledamo, uživamo. Napravimo naš đir po otoku i opet na povratku za Rijeku,
stanemo kod konja. Djevojčica presretna, komentira, šeće, uživa, nama ne pada
na pamet ići dok se ne zasiti. Predivan dan, opušten, u prirodi sa životinjama.
Na kraju sjedamo u auto puni dojmova, sretni i opušteni i mislim si kako je to
nevjerojatno – oduvijek nas je privlačio taj ranč i gledali smo ga sa
zanimanjem, a nikad nismo stali i pogledali.
Želja da ju usrećimo i
upoznamo ju sa svijetom čini nas kreativnima, veselijima nego ikad prije,
ispunjenima. Radujemo se svakom njenoj novoj spoznaji i upijamo svijet s njom.
Cijeli svijet postao nam je igraonica, prepun zanimljivih stvari i bogatih
iskustava. Želimo sve vidjeti, okusiti, probati.
Njezin dolazak promijenio je
moj svijet iz temelja. Ali ne samo to, svakim danom što je starija uviđam da ne
samo da je promijenila MOJ svijet nego mi je ovaj naš, postojeći, stari učinila
i čini ljepšim, bogatijim i zanimljivijim. Gledati svijet očima djeteta
najljepša je relaksacija i užitak. Treba samo prepustiti se malim, slatkim
životnim užicima i uživati uz društvu najbližih, gledajući ono što imate oko
sebe i to je to. Ništa viša nam u biti ne treba…
Autor: Marija Mažar