Da
sumiramo sve prethodno…
smo jer:
a)
Imamo nerealna očekivanja
S
pozitivnijim životnim iskustvom nego vlastiti roditelji koji su
preživjeli ratove, gladi i depresije, naši roditelji odgajali su
nas u optimističnom ozračju nepreglednih mogućnosti. Sjećam se
kako mi je majka, još uvijek uvjerena da me čeka blistava
budućnost, uvijek govorila: “Ti ćeš fino završiti fakultet,
naći posao, kupiti stan i udati se!”. Malo li je znala da naći
posao po završetku fakulteta nije laka stvar, kao ni naći tog
savršenog partnera za kojeg nam zaborave napomenuti kako zapravo ne
postoji. Govorili su nam da možemo biti što god poželimo,
ugrađujući nam pritom u psihu ideju posebnosti i predodređenosti
za velike stvari. No, iza ograde nas po završetku školovanja nije
dočekala velika zelena livada, nego razočarenje, kriza identiteta i
jedno veliko ništa. Osjećaj ogromne nade koji je u nama ostavio
odgoj naših roditelja koji su imali samo najbolje namjere, splasnuo
je brzo iz dva razloga:
Ono
što su imali naši roditelji, dakle siguran posao i egzistencijalnu
sigurnost do kraja radnog vijeka, više nije dovoljno. Mi ne želimo
samo sigurnost, mi želimo ispunjenje, sreću, unutarnji mir i
zadovoljstvo, termine o kojma naši roditelji, a pogotovo naši
djedovi i bake nisu puno razmišljaliIspostavilo
se da ne samo da su sreća i siguran posao rezervirani za nekolicinu
nego i da je nemoguće naći bilo kakav posao, a kamoli izgraditi
karijeru do te famozne 30-e, takozvanog vrhunca odraslosti.
b)
Ne znamo što želimo
Uspavljivali
su nas pričama o odraslosti, a pritom su zaboravili napomenuti kako
odraslost ne funkcionira po jednostavnoj jednadžbi – završi
fakultet, nađi posao, udaj se, kupi stan, rodi, odgajaj, radi i
umri. Zaboravili su napomenuti da prinčevi i princeze iz bajki
zapravo ne znaju što žele raditi do kraja života u trenu kad
upisuju fakultet. Zaboravili su napomenuti da prinčevi i princeze
nakon happy enda imaju zapravo sasvim prosječne, ako ne i
katastrofalne brakove. Zaboravili su spomenuti i krizu identiteta
koju prolaziš na putu prema toj odraslosti koje se na kraju, ako
pitate mene, očituje samo u tome koliko govana si u stanju
progutati. I dok gledam, tuđe napuhane verzije vlastite
egzistencije, vođena krivim savjetima i bajkama koje su mi servirali
čitavo djetinjstvo, pitam se što ja uopće želim i hoću li u ovom
društvu ikada uopće imati priliku ostvariti ono što želim? Gdje
se kupi taj identitet koji mi je prijeko potreban kako bi znala što
želim i čime se želim baviti do kraja života?
c)
Vođeni smo stavovima i pravilima drugih
Unutarnji
glasovi koji nas vode u odraslost, zapravo su glasovi naših
roditelja i vršnjaka, naših škola i radnih prostora, naših
medija i sadržaja koji konzumiramo. Glas našeg “ja” u
cijeloj priči je potisnut.
Kao
da nije dovoljno što se vodimo savjetima drugih, jednako
izgubljenih individua, mi tražimo potvrdu istih. To se zove
prestiž. Ljudi
su tako napaljeni na prestiž. Ali najbolji način da zaradimo
odobravanje i poštovanje jest da se ponašamo kao da nam ne treba.
To jednako vrijedi i za umjetnost i za posao…i za ljubav …i za
seks…zapravo za sve vrijedno posjedovanja.
Fotografije: http://www.c-heads.com/2014/01/16/marusya-pianzina-by-tasya-kudryk-for-c-heads/