Bila je to zima godine 2007. Nakon trogodišnje veze, koja je bila izuzetno
emotivna, strastvena, turbulentna, uslijedio je zbilja baaad, vrlo gorki break
up. Oporavljala sam se gotovo godinu dana, iako sam sa dotičnim bivšim ostala u
kontaktu i dobrim odnosima, a i viđali smo se, s vremena na vrijeme, jer kao
što rekoh, teško je bilo prekinuti nešto
tako duboko i emotivno. Tako da sam bila ne punih godinu dana očajni single.
Nisam bila očajna jer sam single, nego jer sam živjela u uvjerenju da sam našla
ljubav svog života i vodila me ona da voliš jednom u životu… I dan danas se
držim te poslovice, nikako je se ne mogu
“otarasiti…” Novu
vezu nisam tražila, nisam uživala kao single, račica sam u horoskopu i ne volim
biti sama. Ali me vodila ona; “bolje biti sretan sam, nego nesretan u
dvoje”.
Na samu staru godinu, 31.12.2007., javlja mi se moja bivša
stanodavka iz Osijeka sa kojom sam od prvog dana imala fantastičan odnos te mi
je bila kao druga majka. I ostala. Naime, njezina kćer i zet, koji je izuzetno
poznati nogometaš i najveća legenda grada Osijeka, neću ga imenovati, ali tko i
malo prati nogomet znat će o kome pišem, idu na doček u “fancy
šmensi” hotel i sa njima je nitko drugi nego – Mario Mijatović. Nagovaranje
da im se pridružim na dočeku je bilo takvo, da su se na telefonu izredali
gotovo svi osim Maria, koji je bio sramežljive prirode i prepustio je,
pretpostavih, sve njima u ruke. Rekoh, javit ću se za pola sata… U tih pola
sata, lažiram tešku prehladu i nekako ih uspijem odbiti, pakiram kofere i palim
za Zagreb. Doček je bio, iako u običnom stanu i ni malo fancy, s Vrancem u čaši,
ali sa meni najdražim ljudima, nezaboravan!!!
Nakon povratka u stvarnost, točno 6 dana nakon burnog
dočeka 2008. u Zagrebu (koji mi je istovremeno bio zadnji kao, ne čak single,
nego kao ne udatoj ženi!!) dok u
pozadini sviraju Oliver&Gibonni “U ljubav vjere nemam”, javlja mi
se ista osoba koja me nagovarala za doček sa “de la creme” ekipom u
Osijeku, sa 100-im po redu upitom, da li smije dati moj broj mobitela Mariju
Mijatoviću.
Nije to bio kao grom iz vedra neba, jer me dotični
markantni muškarac, kojeg sam upoznala davne 2000. u Osijeku, gdje sam
studirala pravo, a on igrao za NK Osijek, pokušavao osvojiti punih 8 godina te
je svako malo nailazio načine da me preko nekog kontaktira, jer sam izričito
zabranila da mu se da moj broj. Zašto, pitate se, jel? Tada 27-ogodišnji dečko;
zgodan, lijep kao lutka, ambiciozan… ali sa jednom jedinom manom-nogometaš!
99% ženske populacije bi to vjerojatno bio plus, ali eto, ne i meni. I to je
bio jedan jedini razlog zašto sam ga tolike godine odbijala i ignorirala, jer
sam živjela u uvjerenju “što ću ja sa glupim nogometašem…?” S
obzirom da je “posrednik”, kao što rekoh, bila vrlo bliska osoba kojoj sam beskrajno
vjerovala, upitala sam se, odnosno došao mi je, nakon tolikih godina, napokon
klik! Pa ne bi mi ona namještala nekoga tko nije ok, iliti “ispravan”
što bi u slengu rekli lege Osječani… I pristajem, dajte mu broj! Misleći,
otkačit ću ga ja već…
Mario Mijatović bio je tada vrlo perspektivan nogometaš,
koji je igrao u HNL-u te je od 18. godine branio boje NK Osijeka, Slaven
Belupa, Belišća, Kamen Ingrada, nastupao za reprezentaciju U20 te igrao u
Maleziji, a za vrijeme javljanja nalazio se pod ugovorom u Austrijskoj
Bundesligi, klubu Lask u gradu Linzu. I svi su ga voljeli. Cijela Austrija.
Lijepa naša. Svi osim mene…. No, očito, ne zadugo…
I tako dok i dalje u pozadini sviraju Oliver i Gibonni, ja
pjevušim “u ljubav vjere nemam”, stiže mi prva poruka, sa priprema iz
Abu Dhabija…
To be continued…
Fotografije: Mijatovic Facebook
Autor: Ivana Mijatović Facbook Dnevnik