Iako sam na GO, uz miris mora, zvuk cvrčaka i kavu nije mi
niti malo teško pisati…
Došao je i taj dan… 16.veljače,2008. godine. Nisam bila svjesna da će
mi biti jedan od najljepših i
najuzbudljivijih u životu. Za sada. Nakon ne prospavane noći, ali doslovno oka
nisam sklopila od uzbuđenja, na mamin rođendan, nalazim se sa koferom na
zagrebačkom glavnom kolodvoru, u ruci sa povratnom kartom za Linz. Sjećam se
kao da je bilo jučer. Svakog detalja. Osjećaja. Uzbuđenja. I niti malo nervoze!
9:30 am, vlak polazi u 9:50 direktno za Linz, zovem mamu da
joj čestitam rođendan i javim se još jednom prije nego li uđem u roming. Mama
plače, ali bile su to, kaže danas, suze radosnice… Ukrcavam se i javljam se
tati, sestri i naravno, Mariju. “Sto radiš?” -Usisavam, pa ću na
ručak, odmoriti, na trening i poslije treninga po tebe na stanicu. Sjećam se
svake riječi kao da je bilo jučer…. A mislila sam da sam nakon 2 porođaja
postala senilna, no ova kolumna mi dokazuje upravo suprotno!
Vlak je krenuo i čekam da prođemo slovensku granicu da
“ubijem oko” iliti nabacim beauty sleep, ne bih da me nakon toliko
godina vidi sa podočnjacima! Prešli granicu, i mislim zaspat ću ali, pomislih,
ma ne isplati mi se taman ću zadrijemati i proći ćemo cijelu Sloveniju…
Hehe… Šala mala 🙂
Sama u kupeu, svim silama pokušavam utonuti u san ali, ne
ide pa ne ide, adrenalin iliti što god je to bilo, bilo je prejako! I što
drugo, šaljem poruku onom tamo, koji usisava stan i čeka me… Naravno,
dopisivali smo se skoro cijeli put. Račun za mobitel, za taj dan, platila sam
više nego kartu do Linza, na tjedan dana. Prošli smo Sloveniju koja je, iako
mala, krasna. Ali Austrija, Austrija je malo je za reći, prelijepa. Vlakom sam
ju do Linza prošla skoro cijelu i dugo ne vidjeh takvu ljepotu i prirodu.
Salzburg. Presjedam u drugi vlak. Još sat vremena do Linza.
Srce lupa. Vlak je krcat, stojim sa torbom u hodniku, nakon 36 sati bez sna,
nije mi niti sekundu bilo teško. Sjećam se svega. Mirisa vlaka. Parfema koji
sam nosila. Ljudi u vlaku. Zbilja kao da je bilo jučer.
Ulazimo u Linz. Srca ne lupa, srce tuče. Vlak staje,
iskrcavam se. Gledam oko sebe, ništa, napravim još jedan okret i eno ga….
Stoji on. U bijelim tenisima, “Sevenicama” i gornjem dijelu trenirke.
Opušten kao da je nedjelja. Predivan od glave do pete. A ja sređena do ibera, glupača, da oprostite,
mislim si (Ivana idioteeeee, primijetit će da si se trudila!!!) upravo to mi
prolazi kroz glavu dok se istovremeno kiselo smješkam i dok hodamo jedan prema
drugom.
Evo ga. Stoji ispred mene glavom i bradom. Lijep kao slika.
Gledam i ne vjerujem očima. Trenutak koji, nadam se, neću nikada zaboraviti.
Uzima mi kofer iz ruke i kreće…. Kreće
me poljubiti ravno u usta!!!!
Ja se gubim, u šoku (mislim heeej pa ni ne poznamo se!) i u
trenutku zbunjenosti okrenem mu, obraz! Ivanaaaaaa, idioteeeeeeeeeeeeeeeee!!!!
Jedino što mi se motalo u glavi!!! Nakon tog, nazovimo ga,
“incidenta”, nastavimo hodati prema autu i čavrljamo, samo da
zaobiđemo neugodan trenutak koji se dogodio na peronu ili da se usudim i kažem,
koji sam mu ja servirala… Mislim da se i on jadan, po prvi put zacrvenio!
Iako je bio mrak, gledam Linz, predivan grad koji leži na
Dunavu. No, mi se vozimo prema Leondingu, samom predgrađu Linza, 10 min hoda do
stadiona, 20 minuta hoda do samog centra, ali mir i tišina.
Prijateljice koje su znale o čemu se radi i kud sam krenula
taj dan, budno iščekuju da im javim kakav mu je stan i sve detalje naravno, jer
su očekivale hotel sa 5 zvjezdica s obzirom da je Mario – nogometaš. Ali….
Razočarala sam njih, ali ne i sebe. Stančić je bio maleni, sladak, dnevna
spojena sa kuhinjom, kupaona i spavaća. To je sve što mu je trebalo. Skromno,
baš kakav je i on sam.
Što ćemo za večeru? Mario ja ti nisam gladna, jela sam u
vlaku… (a i trbuh mi je bio pun leptirića….;) Dobro, stavit ću ti kofer u
spavaću sobu pa možemo sjesti i pričati, iako je sutra utakmica i on je bio u
kućnoj karanteni.
Napokon u njegovom toplom zagrljaju… Nakon što smo
obradili teme kako je sve ovo nevjerojatno, ali istinito, podijelili dojmove
koliko nam je oboma drago i kako smo sretni i kako i jednom i drugom ovo sve
“miriše” na sudbinu, prestali smo samo “čavrljali” i
počeli, pazite sad….počeli pričati o imenima djece… kada ćemo se vjenčati… A još se nismo niti poljubili!
Ja nisam pobornik braka, jer smatram da, ako se ljudi
zbilja vole, nije potreban nikakav papir koji bi to dokazivao. Ali za njega
ovakvog, udala bih se brate mili, odmah! I tako pričajući, ja se moram ustati
do toaleta, a on po čašu vode… I sretnemo se “na pola puta”, u
prolazu, u uskom prostoru između kuhinje i hodnika, stanemo i počnemo se
ljubiti….. Probili led! Nakon toga se vratimo na kauč i posvađamo!!! Oko
imena djeteta! (Plach)….
Došlo je vrijeme spavanja, a kao što sam rekla, imao je
jednu spavaću sobu i morat ćemo spavati zajedno. Nije mi padalo na pamet da
iste večeri bude bilo čega više od poljubaca i maženja, a i sutra je utakmica.
Za one koji ne prate nogomet, intimni odnosi su izričito zabranjeni dan prije.
Mario je profesionalac i nisam se bojala. Presvlačim se u spavaćicu i kažem mu
da me ne gleda. A, gledao je, naravno….. I ja sam znala, naravno… Liježemo
u krevet, poljubimo i svatko na svoju stranu, poželimo si laku noć, blagoslovim
sutrašnju utakmicu…
Skoro sam zadrijemala kad osjetim nešto toplo pored sebe.
Mislim, zagrlit će me…. Aha, šipak! Znate onog tihog, povučenog i mirnog
Marija Mijatovića o kojem Vam pišem? E, u tom trenutku on nije bio tu, tu je
bio jedan “napadač”, prvi strijelac Austrijske Bundeslige, a ja sam
bila, očito, samo lopta… Koju je jako volio… Jer samo sa loptom možeš
zabiti hat-trick! Tada sam shvatila da je potpuno savršen.
I MI smo zbilja našli ljubav, te noći, 16. veljače….
To be continued…
Autor: Ivana Mijatović
Više na Football Wife Diary