Čarobno jutro… iako mi se sada, sa razbijenom arkadom od
strane sina, malog najslađeg hahara na svijetu, kojeg ću imati sa dotičnim
gospodinom, teško prisjetiti, ali da, opet sam našla “mjesto ispod
vrata”… Divan osjećaj. Predivno jutro. Čarobno. Nježno ljubi mi vrat,
kao stranac u noći iz mog sna…
Mario se diže ranije i odlazi u karantenu. Iako, ne da
nisam neki obožavatelj najvažnije sporedne stvari na svijetu iliti nogometa,
mislila sam da ću biti pozvana na utakmicu, štoviše, neki VIP, ovo ono… Ali
ne. Naime, igrali su protiv Rapida koji je imao vrlo “neugodne”
navijače, hajmo reći “huligane” i Mario, što će sa mnom, bojao se,
nije mi dozvolio da dođem na tekmu. Ok, nije meni to bio neki bad, ionako bih
samo napajala oči gledajući njega kako trči po terenu, a ne utakmicu, a to mogu
i na TV-u, a ovo drugo, kasnije i uživo 🙂
Ostajem u stanu sama, ispijam kavicu, listam fejs… Nakon
sat-dva, naravno, postaje dosadno i što ću, hajmo malo pronjuškati, raspakirati
se… Gledam ormare, sve složeno, ispeglano, podovi se sjaje, nema trunke
prašine, cakum-pakum. Nije imao pomoć pri čišćenju odnosno nikakve čistačice i
slično, jednostavno je bio lijepo odgojen i perfekcionista.
Otvaram ormare, čačkam (Vi, kao, ne bi?), kad ono, butik
Prade! Literally! Majice dugi rukav, kratki rukav, košulje dugi rukav, kratki
rukav, brat bratu sedam pari najdražih mi sevenica… Hmmm… OK, njegovi
novci, njegov život, njegov izbor. Ne tiče me se. Ali me doista zbunilo, jer
sam mislila, skroman je, kao što rekoh dočekao me u trenirci, a ormar, dobro
što nema dobro poznati crveni znak Prade na sebi!
Vrijeme ručka i iako u karanteni, pažljivi nogometaš me
nije zaboravio te mi iznenada i bez ikakve najave, na vrata stiže porcija
pravih bosanskih ćevapa… Šok! U sred Austrije! Ajme, pa on je posljednji
najpoželjniji muškarac na svijetu! Naime, u Linzu ima izuzetno puno Hrvata,
Srba i Bosanaca, a Himzo je bio gospon Bosanac koji je držao, doduše i dan
danas drži, najbolju ćevabdžinicu, usudila bih se reći, u cijeloj sjevernoj
Austriji i šire. Ubila sam ćevape s lukom i pravim bosanskim kajmakom u tren
oka i zavalila se na kauč ,počinje prijenos sa stadiona koji je udaljen oko 400
metar te također s balkona čujem navijače sa tribina. Uglavnom ove Rapidove.
Počinje tekma, iako su Rapidovi “huligani” bili
glasniji, transparenti navijača Lask-a su me oborili s nogu. Još jednom..
“SUPER MARIO”, “MARIO MIJATOVIC FUSSBALL GOT” i sl..
Shvaćam da baš takav jednostavan kakav je, nije osvojio samo mene nego cijelu
Austriju. Dok po malo žalim što nisam na tribinama, evo ga, zabija gol! Stadion
gori!
Super Mario, Super Mario-ori se cijeli Linz! Nakon 20-ak minuta pada
drugi gol! Ja vrištim, psujem, navijam!!! Uuuuupsss u tom trenutku, rodio se
navijač u meni i u trenutku se uhvatim što radim i ne vjerujem sama
sebi… Utakmica završava pobjedom i
željno ga iščekujem da se vrati. Novinari su ga povukli za rukav i dao je
kratki interviju, na kojem se vrlo očigledno vidjela nervoza, jer je i on sam,
očito, jedva čekao da se vrati u stan.
Evo ga na vratima, čestitam mu i grlim ga (eto mi razloga a
da ne ispadnem napadna)… Ulazi, odlaže torbu. Što ćemo, idemo na kavu i
večeru? Upita me. Ali meni se ne da. Ne da mi se iz ljubavnog gnijezda, ne da
mi se ništa, samo mi se da-on. Naručujemo hranu i pričamo… Ništa više mi nije
trebalo. Čak niti večera, ali on je morao jesti. Dok jedemo, još uvijek me
kopka Prada te malo po malo, okolo na okolo da ne budem izravna, odnosno da me
ne uhvati da sam mu čačkala po ormaru (to jest po cijelom stanu) osvrćem se na
ormar pun Prade. “Meni marka nije bitna, volim se lijepo i kvalitetno odijenuti,
ali mogu hodati i u H&M-u, ALI na presicama se očekuje da se pojavim markiran od glave do pete i to jest jedini
razlog. Ali priznajem, zavolio sam Pradu i uglavnom kupujem na sniženjima”.
OK, opravdao se. I sam je uostalom. I zaslužio je. I na kraju krajeva-ne tiče
me se! Tko sam ja da mu sudim?!
Ponedjeljak jutro. Bilo bi zbilja u redu da iziđemo van iz
stana. Također nakon utakmice, slobodan dan. Idemo na kavu u vrlo popularni
caffe bar Lav, koji drži jedan Srbin i gdje se okupljaju gospoda
“balkanci” iliti naši ljudi koji su, trbuhom za kruhom i boljim
životom, završili u ovom divnom gradu koji leži na Dunavu. U Lav nisu dolazili
samo Hrvati, Bosanci i Srbi iz Linza nego i iz šire mu okolice. Ulazimo u
“birc” i zbilja, priča se “naši”, svi su strahovito dragi,
ljubazni i simpatični i Mario me ponosno predstavlja i upoznaje sa stvarno
posebno dragim ljudima. Pijemo kavicu i kako se gotovo cijeli kafić poznaje,
nije bitno što sjedimo sami za stolom, razgovaramo sa svima! Poseban osjećaj,
kao jedna mala složna obitelj.
Na kavu dolaze i Mariova tri najbliža prijatelja i kolege
iz kluba, Ivica Vastić kapiten i najveća legenda austrijskog nogometa, rekla
bih, nekad, sad i zauvijek, Silvije Čavlina-golman i Davor Kablar-vezni. Odmah
na prvi pogled, simpa dečki. Ivo sa svojom “highscool sweatheart” a
danas ženom Ani ima troje djece i zavidnu karijeru iza sebe.
Silvije, kojeg
žena Katarina također prati, živi u Linzu i ima
dva sina.
Davor ima zaručnicu Martinu, medicinsku sestru koja radi u
Vinogradskoj bolnici u Zagrebu i koja je, moram priznati, jedina cura
nogometaša koja je zadržala posao i ostala predana te je Davora posjećivala
uglavnom vikendima i za GO.
Nakon što smo se dobro nasmijali, i upoznali palimo na
ručak. Žene ću upoznati drugom prilikom.
Vodi me u shopping centar Plus City na ručak.
Naime, Austrijanci,
blago rečeno, nisu ljubitelji kuhanja i gotovo svakodnevno ručaju vani a to su
dobro nanjušili stranci te se u dotičnom centru nalaze; grčki, kineski,
japanski, mongolski i talijanski restoran, i naravno, MacDonalds. Koji su, kada
smo mi stigli, bili doslovno krcati i jedva smo našli mjesto. Mario preporučuje
Mongolski restoran, rekao hajmo i to probati. Platite 12 eura i birate
neograničenu količinu sirove hrane, koja se nakon toga nosi na tanjuru kuharu i
on Vam to tako svježe pripravlja. Oduševljena. Možda najukusnije jelo koje sam
ikad probala (osim ćevapa, ali, i to je upitno)!
Tjedan je prošao u znaku ljubavi. Mazili smo se, pazili smo
se, šeeeee-tali (ha ha) smo se, držali za ruku. Voljeli smo se. Uživali smo kao
nikada. Pronašli se. Oboje smo znali da je to, TO.
Tjedan je proletio brzinom uragana i dolazi
“prokleta” nedjelja. Po dogovoru, krećemo putem skijališta
Bischofshofen gdje se na odmoru nalaze zajednički prijatelji koji su nas i spojili,
Osječka nogometna legenda sa obitelji i punicom i puncem koji se vraćaju u
lijepu našu, te ću se ,umjesto vlakom, vratiti sa njima.
Stižemo, svi nasmijani i sretni, mi jer smo zaljubljeni, a
oni jer su napokon uspjeli! Uspjeli su nas spojiti. Dugo godina su znali da smo
stvoreni jedno za drugo… Dugo godina je i Mario znao, svi su znali osim mene.
U ovom trenu, nebitno. To je to. Ručamo vani u bajkovitom hotelu sa brat bratu
10 zvjezdica, vjerojatno nije bilo 11. Lol. Šala mala. Sa još ljepšim pogledom.
Obitelj osječke legende, sretna što nas je napokon spojila, svi doslovno
pretvoreni u uho, slušaju kako smo proveli protekli tjedan.
Na to, Nenadova žena i moja dobra prijateljica, da ne kažem
nesuđena sestra, predlaže Mariju moj skorašnji, ponovni dolazak u Linz…
Mariju se samo “nasmijao brk”, a mi smo si namignule 🙂
Sjedamo u auto i palimo za lijepu našu, sa suzama u očima i
dogovorom da za Uskrs dođe po mene u Hrvatsku i dovode me opet kod sebe….
Za nama zatvaram sva vrata i prozore, koliki su nas čekali dani
i godine, ne dam te, ne dam, tu sam tu ostajem. Za nama zatvaram sve vrata i
prozore, da ova ljubav nikad ne pobjegne. Odjednom mojim je mukama došao kraj,
sada sam u tvojim rukama tako sigurna. Srećom pa se isti nađu i Bog nekad krivom
crtom piše pravo….
To be continued….
Fotografije: Mijatovic Facebook
Autor: Ivana Mijatović više na Football Wife Diary