Trudnoća kao i
majčinstvo donosi brojna pitanja i najradije bih svim budućim majkama poručila
„Don’t worry, be happy“ kako je to vješto opjevao Bobby McFerrin. Međutim, nije
tako jednostavno. Sjećam se, za vrijeme trudnoće koja je u mom slučaju bila
jedna divna, bezbrižna faza, draga prijateljica rekla mi je: „Uživaj u ovom bezbrižnom osjećaju jer kad rodiš stalno ćeš
se misliti, bojati, brinuti…“ Kimnula sam glavom i pomislila: Yeah, right,
sad ću ja kad rodim stalno razbijati glavu negativnim scenarijima i lošim
mislima. Inače nisam pesimist, ne pripremam se na loše jer mislim da kad se
nešto loše dogodi nema razuma i nećemo uspjeti projicirati zamišljeni idealni
scenarij. Razgovor došao, razgovor prošao… U trudnoći me pratio i zaborav tako
da sam ove ćakule zaboravila. Ili duboko potisnula…
Nekoliko mjeseci
kasnije i eto, od djevojke i žene postala sam majka. Nije trebalo dugo da primijetim
da sam nekako drugačija. Primijetio i
Suprug, ali nije mogao detektirati odmah o čemu se radi. Primijetile i
frendice, ali mudro šutjele i čekale trenutak osobnog prosvjetljenja. Evo što
se događalo: Djevojčicu nisam puštala na čuvanje NIKAD jer sam smatrala da samo
ja razumijem njezine pokrete, uzdahe, poglede i potrebe te da nije sigurna u ničijim rukama,
osim mojim. Kad smo išli negdje s autom, sjedila sam otraga, uz njezinu autosjedalicu
jer me bilo strah da ne zaplače i ostane bez
zraka. Kad je spavala duže od tri sata u komadu, dolazila bih do nje,
provjeravala diše li, brinula. Razumijete u kojem smjeru ide tema… Postala
sam pretjerano brižna i u stalnom strahu
da joj se nešto ne dogodi jer tako je mala i tako nemoćna i nespremna za ovaj veliki
svijet…
Pretjerala sam, ali vjerujem
da bih opet tako jer je osjećaj bio prejak za ignoriranje. Sjećam se, jednom
sam ju pustila na čuvanje u najbolje moguće ruke – mojoj majci i otišla sam na sat vremena na
prvu samostalnu kavu s frendicom. I jesam li uživala? NE! Jesam li brinula? DA!
A kad sam se polutrčeći vratila doma, ona je bezbrižno spavala..
Nahranjena, presvučena i sretna.
Poanta: majčinstvo
mijenja našu osobnost. I to je normalno (dok god se poput mene ne ponašate
poput mama manijaka). Ipak, pokušat ću dati par savjeta iz prve ruke:
1. Bit će sve u redu. Beba je malena u
velikom svijetu, ali priroda dobro radi svoj posao i ne trebate bdjeti svake
sekunde nad njom.
2. Kad beba spava, ako je san dug, u redu
je da ju dođete provjeriti, ali opet – nema potrebe da budete cijelo vrijeme uz
nju. Odmorite se i odmaknite malo, posvetite sebi, napravite kavu ili čaj…
Opustite se..
3. Ja sam jako brinula kad je plakala. Svojoj
bebi dok plače najviše možete pomoći tako da se smirite, privijte uz sebe, dišite
duboko i polako. Ona vas osjeti i osjeti svaku vašu emociju, prenosite joj
stoga mir i sigurnost koju ima uz vas.
4. Ako si ne možete pomoći i jednostavno
briga nadvlada sve ostale emocije, u redu je! Budite uz bebu stalno, odvojit
ćete se kad budete spremne. Najvažnije je da je mama smirena i stabilna.
Zadnji
savjet i najbitniji je: mladim majkama svi vole davati savjete (pa tako i ja :)) i osjećaju se slobodnima da
to čine: bake, sestre, tete, susjede, čak i slučajni prolaznici na ulici (joj
kako to mrzim!), savjete poslušajte, ali, na kraju, vi odlučujete što je
najbolje za vas i vašu bebicu.
Autor:
Marija Mažar