utjehe. Ali ljepota možda neće uvijek utješiti. Ljepota lica i tijela
muči, pokorava; ljepota je bahata.
Ljepota koja je ljudska i ljepota koja je stvorena (umjetnost) – obje pobuđuju
fantaziju o posjedovanju. Naš model ravnodušnosti dolazi od ljepote prirode –
prirode koja je rezervirana, nadsvođujuća, koju je nemoguće posjedovati. „
Susan Sontag
Ženi se
putem medija s jedne strane nameće kult
ženstvenosti i ljepote, a s druge strane žena se objektivizira do te mjere da
postaje samo predmet koristan kako bi se nešto prodalo i se pak u njemu
uživalo. Time nam mediji odašilju dvije poruke: a) moraš biti lijepa pod svaku
cijenu kako bi dosegnula nametnut kult ljepote i b) ti si objekt kojem je
jedina svrha da bude lijep. U prošlom tekstu osvrnula sam se na ovo drugo, dakle na pitanje
objektivizacije ženskog lika na primjeru spota „Blurred Lines“, a u ovom djelu
ćemo se pozabaviti prvim, odnosno pitanjem nametnutog nam kulta ljepote.
Utjelovljenje kulta
ljepote je svakako djevojka s naslovnice prema kojoj gajimo dvojake osjećaje.
Jednim dijelom želimo biti kao ona, drugim dijelom je preziremo jer ne možemo
doseći ideal koji predstavlja, a ideal je biti: a) lijepa i b) seksi. Kako kaže lik iz
predstave „Dobro tijelo“ koja je napravljena prema tekstu Eve Ensler,
proslavljene autorice “Vagininih monologa“: “ Djevojka
s naslovnice upumpana je u krvotok naših kultura i neuroza. Sveprisutna je. Ona
je san svih žena, a moja osobna noćna mora.“
Da, ona je zaista sveprisutna. Ona nije samo tu kada u rukama držite
naslovnicu s njenim likom, ona je tu i svaki put kad si brojite zalogaje, kad
potrošite zadnje novce na kakvu krpicu i kremicu ili kad odmjerite drugu ženu
na ulici. Sve je počelo 50- ih. Nakon Drugog svjetskog rata i potrage za novim tržištima
došlo je do redefiniranje ženske ljepote pa je žena po novom modelu morala biti
vječno mlada, lijepa i vitka. Kako bi prodali svoje proizvode, oglašivači su kod novih potencijalnih kupaca morali umjetno
izazvati nezadovoljstvo i potrebu za nečim. Tako im je bilo lakše prodati
proizvod koji bi kupcima trebao „pomoći“
da ponovno budu „sretniji“. A gdje pronaći bolju nišu za zaradu nego u industriji
ljepote. Ljepota je ionako, kako to je to objasnila Susan Sontag, dio
povijesti idealizacije koja je sama dio
povijesti utjehe. Ženski časopisi s likom žene kakvom bi
trebale biti, svakodnevno nam nude
utjehu, odnosno ispiru nam mozak savjetima kako da budemo ljepše,
mršavije, privlačnije i najbitnije – kako da zadivimo Njega! Utjeha, ali pod
koju cijenu?
Da
parafraziram Susan Sontag: „Danas je ljepota tek puka radost za osjetila. Ona je očita, površna,
prolazna i uznemirujuća. Prava ljepota, duboka, ponekad skrivena, utješna,
umirujuća, neprolazna i neuništiva je svakako ona prikazana u umjetnosti u
kojoj je ljepota kao vječna ideja najbolje utjelovljena“. Ono što vidim na
naslovnicama časopisa ili bilo kojem drugom mediju ( video spotovi, reklame, billboardi)
svakako nije utjelovljenje ljepote, nije
umjetnost, to je laž! Iz toga proizlaze
dva problema:
je površan, lažan i nedostižan. Osim toga, gotovo uvijek se govori samo o
„vanjskoj ljepoti“, a kad se i povede riječ o „unutrašnjoj ljepoti“ uvali im se
jednako prosječan i površan self help priručnik koji u stilu nekog Coelhovog
romana nudi produhovljenost u pet
koraka, jednako kao što možete složiti savršenu frizuru ili dobiti savršenog
frajera – sve u pet koraka! Ovo priča o površnoj vanjskoj, ali i unutrašnjoj
ljepoti odvija se pod pretpostavkom da a) su žene zaokupljene time da se učine
i ostanu lijepima b) žene obožavaju „gutati“ emotivan tekst s dozom seksualnog
i romantičnog. Konačan rezultat navedenog je da su žene uvjerene kako oko njih
hodaju božice nadnaravne ljepote, i da će ih, ukoliko budu izgledale kako
božice s naslovnice, iza ugla čekati filmska romansa. I dok nam mediji govore: „Samo
se vi lickajte kremicama za ljepotu izvana
i lakim štivom za ljepotu iznutra, mi vapimo za komplimentima, pritom bivajući
nesvjesne da kad nam frajer kaže „Zgodna si“ , to samo znači da mu se sviđa
naše tijelo, da nas želi poševiti, ali ne nužno i ostati uz nas, biti s nama,
ostati dovoljno dugo da uvidi i tu famoznu unutrašnju ljepotu koja je navodno
puno bitnija, iako se o njoj gotovo i ne govori.
2) Ljepota se izjednačava sa ženskim.
Žene se u tom smislu obožava jer su lijepe, ali ih se time i omalovažava jer
ljepota često podrazumijeva manjak drugih kvaliteta – ona nije na naslovnici
jer je sposobna i inteligentna, već zato što je lijepa. Kako kaže Susan Sontag:
„Ljepota je teatralna, služi tome da su u nju gleda i da joj se divi; a riječ
vjerojatno sugerira industriju ljepote (časopise o ljepoti, salone ljepote,
proizvode za ljepotu) teatar ženske ispraznosti…“ Dakle, jedina vrijednost žene
leži u tome da je lijepa, ako nije lijepa, ne vrijedi, odnosno – vrijediš
onoliko koliko te frajera želi poševiti i koliko ti se žena divi.
biti i seksi, ali ne preseksi. Video
spotovi, tv reklame i konačno naslovnice časopisa vrve polugolim ili golim
seksualiziranim ženama, čime se nama običnim djevojke i ženama podsvjesno implementira ideja da bi trebale tako
izgledati, kako bi bile seksi svom muškarcu, a jebiga žena voli biti poželjna.
No, jesmo li zaista tako otvoreni prema seksu kao što volimo misliti? Vičemo
„sex sells“ dok nam sline cure nad superseksi ženskim tijelima, no ono što zapravo mislimo je:
objektivizirana ženska tijela prodaju stvari.
smislu prostitucije ili uživanje u vlastitom tijelu i seksu u smislu
promiskuiteta još uvijek mistificirano i podložno osudama. Ali OK je da žensko tijelo prodaje sve ostale
stvari.
biti seksi kao žene s naslovnice ili iz reklame, ali ne baš toliko seksi budući
da je u redu biti gola ukoliko tvoje
tijelo nešto prodaje, ukoliko si model i za to si plaćena, u tom slučaju čak
smiješ biti seksualna, samouvjerena i
seksualno agresivna, no ukoliko
si „normalna“ cura onda nikako ne smiješ
uživati u svom tijelu i reći glasno da se voliš jebati.
„Normalne“ cure se ne seksaju i ne pričaju o
tome jer to izaziva gnjev muškarca, ali i žena koji možda i žele biti seksualno
slobodne, ali se boje kako svoje seksualnosti tako i svih seksualno slobodnih žena. Prema logici muškarci su tu da traže seks, a
žene da traže ljubav, žensko tijelo i seksualnost ne pripada/ ne služi ženi.
Ako pitamo marketinške stručnjake oni će reći da žensko tijelo služi kako bi
prodao neki proizvod, a ako pitamo Crkvu i konzervativce žensko tijelo je tu u
svrhu reprodukcije. Umjesto da seksualnost doživljavamo kao osnovno ljudsko
pravo, očigledno se još nismo pomaknuli s točke u kojoj se žena smatrala
vlasništvom.