Svaki petak odlazim u
nabavku nekih osnovnih stvari i kućnih potrepština u veliki Supermarket jednog
shopping centra. Stojim ja tako u redu u vrtoglavo visokim štiklama, s “friškim”
valovima na kosi i make upom kojeg se ne bi posramila niti JLo, te pogledom
tražim neku čokoladu koja nas obično mami kraj blagajni.
U tom trenutku primijetim
poglede tri mlade zgodne djevojke iz susjednog reda. Na moje veselje ugledala
sam Kinder Bueno i svijet oko mene nestao je tih par sekundi dok ga nisam smazala.
Kada sam se “vratila među ljude”, pogled djevojaka još uvijek je bio
“zalijepljen ” za mene. Na trenutak sam pomislila kako mi je frizerka
zaboravila četku negdje na vrhu glave, budući da su one upravo u tome smjeru
znatiželjno pogledavale. Kako se red sve više primicao blagajni, jedna od
djevojaka hrabro je prišla do mojih kolica. “Oprostite ja sam Ana”,
kaže djevojka s osmijehom na licu. Ja zbunjeno pružim ruku i kažem: „Izvolite
Ana, oprostite da li se poznajemo?!”. „ Da, ja Vas poznajem, jako dobro, ali
Vi mene ne znate.”
„Oprostite ako sam
zaboravila, ali gdje smo se upoznale?“, uporna sam.
Ana odgovori: „Nismo se
baš upoznale, ali ja Vas pratim na Instagramu. Oprostite, ali moje prijateljice
i ja bismo se slikale s Vama.“
Majko sveta, jer ovo
moguće, pomislim u trenu, kad eto ti ostatka nasmijane ekipe.
Budući se radnja odvijala
na blagajni u redu, blagi osjećaj nelagode polagano prolazi mi tijelom, što od
znatiželjnih pogleda, što od činjenice da mi iz kolica vire dvije role wc
papira. Nakon kratkog upoznavanja i teškog neugodnjaka, ja predložim da prvo
podmirim račun pa ćemo obaviti fotkanje. Dok sam ja utrpavala wc papir, jaja,
brašno i ostala čudesa u vrećice, djevojke su strpljivo čekale red. Red
na slikanje!!! Slikanje sa mnom!!!
„Oprostite djevojke,
ali što će vam slika sa mnom?!“, upitam.
„Vi ste nama super,
obožavamo Vaše slike, objave i sve kaj radite“, kaže veselo jedna od djevojaka.
I tako se uslikala
vesela četvorka uz osmijeh, iza blagajne supermarketa. Kada sam potrpala stvari
u auto i krenula kući, kroz glavu mi je prošlo pitanje, što to znači biti
poznat?! Za mene, u skupinu “poznatih ” spadaju svjetske filmske i
pjevačke zvijezde, ljudi koji nekim svojim talentom ili zaslugom postižu,
zadržavaju ili gube taj ” kredibilitet” biti poznat. Da ne ispadnem
licemjerna, mali tračak mog ega veselo se smijao i bio je jako važan, što su me
eto, neke djevojke prepoznale na blagajni supermarketa. Ali generalno, zamislila
sam se zašto uopće gajim potrebu da ljudima budem “dostupna” ili
“poznata”. Odgovor nisam pronašla. Znam samo, kako sve što radim
volim podijeliti sa svima, volim širiti pozitivnu energiju, obožavam modu,
život i ljude.
Sasvim slučajno otkrila
sam jednu internetsku platformu na kojoj sve što volim mogu podijeliti i
prezentirati sa svima. Sve to, rezultiralo je time da me danas ljudi prepoznaju
na ulici, plaži, blagajni Zagreba,
Splita, Rijeke…
Do sada, svaki susret,
mail ili komentar bio je više nego pozitivan. Danas, očito ne moraš znati
pjevati, glumiti ili biti poznati sportaš. Ljudima je dovoljno da budeš ono što
jesi… pozitivac koji živi svoje snove, radi stvari koje ga vesele i što
god dotakne pretvori u nešto pozitivno.
Ako sam nekima
“poznata” samo po tome, kuda ćeš išta ljepše …
Autor: Morana Mamić