„Ali Iva, zašto Afrika?“ Pitanje je to koje sam čula
nebrojeno puta još od 2014. kada sam prvi put otputovala u Afriku. Moj odgovor
je: „A zašto ne?“
Još kao djevojčica sanjala sam da ću jednog dana lutati
afričkim divljinama, ali kao školarki taj san se činio gotovo neostvariv. Sve
do te 2014. godine kada sam mjesec dana provela u Keniji i Tanzaniji, a na
povratku u Hrvatsku obećala sam sama sebi da ću se vratiti ponovo. Prošle su
gotovo četiri godine, a Afrika mi nije izlazila iz glave. Putovala sam mnogo,
ali nijedno mjesto me nije obilježilo kao Tanzanija.
Bila je klasična kišna večer u Rijeci, a ja sam sjedila za
svojim radnim stolom i čitala knjigu. Pročitala sam fantastičnu rečenicu koja
je glasila ovako: „Slijedite svoju strast, jer strast – to ste vi“. Koliko je
ta rečenica utjecala na mene, govori činjenica da sam iduće jutro kupila kartu
za Kilimanjaro. Šest mjeseci nakon, stojim na aerodromu u Veneciji, potpuno
nesvjesna da sama odlazim u Afriku na nešto više od dva mjeseca. Grlim majku,
sestru i cimericu, a u trenutku kada mi gospođa na pultu za odlaganje prtljage
govori: „Your bags will wait for you at Kilimanjaro“, postajem svjesna da moja afrička
avantura počinje.
Preko Pariza i Nairobija, nakon 15 sati leta, stižem u
Tanzaniju. Tamo me čeka pater Tomislav Mesić kod kojeg sam boravila 2014.
godine. Čeka nas trosatna noćna vožnja do njegove kuće u mjestu Monduli Juu. Nakon hladne Venecije, skidam kožnu jaknu i
udišem topli afrički zrak. S velikim uzbuđenjem ulazim u njegovu kuću jer je
tamo malena djevojčica po imenu Iva. Ona je kći Masai djevojke koja je ostala
trudna, a ime je dobila po meni. Iako je bilo kasno u noći, nisam mogla dočekati
jutro da je vidim. Ušla sam u njenu sobu, a mala Iva je bila još ljepša nego na
fotografijama. Prvu noć u Tanzaniji sanjala sam Rijeku, što me ujutro prilično
zbunilo jer sam vani ugledala zelenilo, stabla i Masaje. Nabrzinu sam se obukla
i izletila da vidim gdje sam. Fantastični prizori okolnih planina, majmunčića
koji po polju kradu hranu te Masai koji ih pokušavaju otjerati, naveli su me da
se nasmijem sama sa sobom i da si kažem: „Ovo nije san. Zaista sam tu.“
Kako su dani prolazili, sve manje sam marila za vrijeme.
Skinula sam sat, a danima nisam imala niti internet. Dugo nisam imala nikakav
kontakt s obitelji i prijateljima, ali to mi je uskoro prestalo predstavljati
problem. U Tanzaniji često kažu „Polepole“, što na swahiliju znači „pomalo“, a
ja sam se ubrzo i navikla na takav način života. Bez stresa, bez žurbe, a sve
se stigne. Često sam odlazila u vrtić
gdje su me dječica svako jutro, s osmijehom od uha do uha, pozdravljala s „Good
morning madam“. Ta djeca uče i pišu po podu jer nemaju stolova niti stolica,
vani se igraju s gumom od motora jer ne posjeduju igračke, ali ono što sam
shvatila je da su sretni i zahvalni na onome što imaju. U igri su mi često
pokušavali „skinuti“ tetovažu s ruke, a nije im bio jasan niti lak za
nokte.
U mjestu Monduli Juu žive isključivo pripadnici Masai
plemena koji su mi svakodnevno bili u blizini, međutim dosta se drže na
distanci pa nisam imala priliku za ikakvu komunikaciju. Sve do jedne večeri.
Bila je subota i svi smo se pripremali za sutrašnje Ivino krštenje. Taj dan sam
saznala da ću biti krsna kuma još jednoj maloj Masajki po imenu Lovness. Kasno
navečer, ulazim u kuću i po običaju ulazim u Ivinu sobu, a tamo zateknem
stariju gospođu. Masajku. Ozbiljnog izraza lica, s velikim rupama u ušima na
kojima su visile masivne naušnice, hrpa nakita oko vrata i ruku te obučena u
plavu masajsku haljinu. Lagano mi je
prišla, a ja sam ostala zbunjena njenom pojavom. U tom trenutku je ušao pater
Mesić koji mi je rekao da je to Ivina baka koja je doputovala sa sjevera Tanzanije.
Sa stola je uzela vrećicu iz koje je izvadila tradicionalnu masajsku ogrllicu i
stavila mi oko vrata. Nisam znala kako joj zahvaliti na njenom jeziku, ali
osmijeh i zagrljaj razumiju se u svim djelovima svijeta. Spoj dvije apsolutno
različite kulture bez zajedničkog jezika. Bez ijedne riječi, ali sve je bilo
rečeno.
Iduće jutro, stojim pred ulazom crkve u plavoj, ručno
šivanoj tanzanijskoj haljini. Nedjelja je. Ivino krštenje koje sam čekala
godinu dana. Ulazim u crkvu koja je bila prepuna Masaja u šarenim haljinama, a
na njihove pjesme naježila sam se od glave do pete. Sam obred krštenja bio je
gotovo isti kao i kod nas, a ja sam postala ponosna kuma dvjema prekrasnim
Masai djevojčicama.
Nekoliko dana kasnije, izgorena
od sunca, prljava od zemlje, sjedim kraj 120 kg kapule, pijem pivo i drndam se
više od deset sati u džipu. Na tren zaspim i pitam se jesam li sve ovo što se
danas desilo sanjala…? Nakon
višesatne vožnje po makadamu, daleko od grada, ljudi i civilizacije, u okolici
jezera Eyasi, ukazuju se ogromni baobabi, kućice od blata i neobična lica…
Sve izgleda kao u nekom genijalnom dokumentarcu, koji
bi odobrio i Đelo Hadžiselimović, a ja ne želim ni trepnuti da ne propustim
koji trenutak. Dolazim do malenih nastambi od granja i listova te plemena
po imenu Hadzabe. Oni su posljednji bušmani u Tanzaniji, a njihov
način života nije se mijenjao posljednjih tisuću godina te još uvijek
preživljavaju od lova i sakupljanja plodova iako je utjecaj turizma i
pastoralista sve veći. Rukujem se s njima, pokazuju mi unutrašnjosti svojih
nastamba, pjevaju, sviraju… Pokazali su mi kako upaliti vatru, kako
rukovati lukom i strijelom, čak sam i svirala na nekom instrumentu kojem ne
znam ime, dok su oni pjevali i plesali. Oko vrata su mi stavili ogrlicu s
kandžom od orla. Na momente sam se osjećala kao u nekom drugom svijetu. Svijetu
bez vremena… Ovo je bio jedan od onih dana koje ću pamtiti dok živim.
Doživjeti takvu jednu kulturu prije nego zauvijek nestane.
Na putu do plemena Hadzabe, zastala
sam u mjestu Makuyuni. Posjetila sam Masai poglavicu, gospodina Laibona koji je
oženio čak 32 žene. Čovjek je bio prilično dobro raspoložen, pa sam odlučila
snimiti kratki intervju. Imala sam dva prevodioca. Postavljala sam mu pitanja
na engleskom, vodič je prevodio s engleskog na swahili, a sin je poglavici
prevodio sa swahilija na masajski. Kako
provodi dane, ima li najdražu ženu, sve sam saznala, ali odgovor na pitanje
koliko ima djece me prilično nasmijao. Naime odgovor je bio: “Otprilike
oko 150, ostale sam već zaboravio”. Svakako me zanimalo bi li oženio i
bijelu ženu, odnosno mene i moram priznati da se čovjek prilično isprsio
ponudivši 200 krava i nekoliko koza. Pokazao
mi je i školu koju je izgradila vlada samo za njegovu djecu. Nego, vidjeh
ja da je vrag odnio šalu, pa sam ga fino pozdravila prije nego li je počeo
brojati krave po selu.
Narednih par dana provela sam u
okolici grada Moshi, podno planine Kilimanjaro. Hodam prašumom banana, a u
daljini se čuje zvuk ogromnog slapa. Zvuk postaje sve glasniji, a vodiča više
gotovo ni ne čujem. Hvata me za ruku i vodi preko hladne vode i skliskih
stijena. Penjemo se i odjednom smo iznad slapa. Osjetim snagu vode pod nogama i
adrenalin me obuzme. Pomislim: “sad il’ nikad!“
Skočim, s ne znam koje visine, u hladnu, duboku vodu, voda me potopi, ali isplivam
s najvećim osmijehom. Izlazim krvavih koljena, a vodič me dočeka s pljeskom i
kaže: “Ti si prva žena koja ikada skočila niz ovaj slap. Imaš hrabro srce.” A
ja pomislim: „Zašto samo na putovanjima živimo u
trenutku, a ne uvijek?“
Teško je izdvojiti i sažeti sve
doživljaje iz Tanzanije, tim više što ruka ne može prenijeti u tekst ono što
nosim u srcu. Ovo je samo dio mojeg afričkog iskustva. U međuvremenu sam na
dvadeset dana otputovala u Etiopiju, a zadnjih desetak dana sam se vratila u
Tanzaniju i provela vrijeme odmarajući na Zanzibaru, otoku kojeg sa sigurnošću
mogu nazvati „rajem na zemlji“ gdje je glavni moto „Hakuna matata“ odnosno
„Nema problema“. Dva mjeseca su
proletila u trenu. 15. siječnja se približavao, a ja nisam bila spremna za
povratak doma. Dugo sam se predomišljala vratiti se u Etiopiju ili doma. Kao i
one kišne večeri u Rijeci kada sam odlučila kupiti kartu za Afriku, samo jedna
rečenica mog prijatelja bila mi je dovoljna da donesem ispravnu odluku – „Samo
slušaj svoje emocije, one nikada ne griješe.“ Idući dan, stajala sam na
aerodromu s kartom za Etiopiju u rukama.
Fotografije: Iva Znaor