„Samo slušaj svoje emocije, one nikada ne griješe“ – poslušala sam prijateljev savjet te nakon divnih mjesec dana u Tanzaniji, odlučila sam ponovo posjetiti Etiopiju. Neki kažu da su baš te neplanirane stvari najbolje.
Dolazak u kasnim noćnim satima na aerodrom Bole u glavnom gradu Etiopije, Addis Ababa. Nakon višesatnog ispitivanja što ću u njihovoj državi i zašto je viza napravljena u Belgiji, službenici napokon shvaćaju da nemam sumnjive namjere te me puštaju s aerodroma. Dočekuje me bivša kolegica s fakulteta kod koje odlazim doma i provodim narednih par dana u Addisu. Addis sam po sebi mi nije bio pretjerano zanimljiv. Veliki grad od previše milijuna stanovnika, gdje rijetko tko zna gdje je Hrvatska i većinom misle da smo dio Rusije, te da se nas 4 milijuna stanovnika svi međusobno poznajemo. Ali za Luku Modrića i Davora Šukera znaju svi.
Odbrojavala sam dane do mog odlaska u dolinu rijeke Omo. Prijatelj i ja našli smo turističku agenciju koja je za 1000$ nudila sve – vozača, najam auta, vodiča i smještaj za tjedan dana. Zvučala je kao vrlo dobra ponuda koju smo odmah kaparirali. Međutim, smetnula sam s uma da je to ipak Afrika gdje bijelca većinom gledaju kao bankomat. Kada smo krenuli iz Addisa prema jugu Etiopije saznala sam da je u toj cijeni samo naš vozač Sammy i njegov auto. Ali o povratku nisam htjela ni razmišljati jer je želja za upoznavanjem novih kultura bila veća od ičega. Pa krenimo…
Nakon tri dana vožnje iz Addisa prema jugu Etiopije, postajem umorna od višesatnih drndanja, ali napokon se približavamo selu gdje živi Mursi pleme. Vozimo se bijelim putem punim rupa, jedno stotinjak kilometara od grada Jinka. Na cesti po prvi put ugledam mladu djevojku iz tog plemena. Bila je vitka i tamna, a unatoč velikoj rupi u donjoj usni koja visi ispod brade, imala je jedno od najljepših lica koje sam vidjela. Pogledala je u nas, a ja nisam mogla skinuti oka s nje. Vozač je nastavio dalje, a ja sam okrenula glavu prema stražnjem prozoru i ostala hipnotizirana njenim prizorom dokle god je nisam izgubila iz vida. Razmišljam o fotografijama tih plemena koje sam gledala posljednjih godinu dana i maštala kako ću jednog dana tamo otići, ali sve se činilo tako daleko i neostvarivo… A sada, upravo te fotografije postaju žive, one se kreću. Vozimo se dalje kroz Nacionalni park Mago, cesta postaje prilično grbava, a vozač se šali da je to “African massage”. Najednom, skrećemo s ceste i ulazimo u maleno selo. Kućice su slične onim masajskim, ali ljudi se drugačiji. Petnaestak žena sjedi na prašnjavom i blatnom podu, a djeca šeću naokolo. Sjedam na kravlju kože pored mlade djevojke. Grudi su joj bile gole, imala je samo krpu u kojoj je držala dijete. Ruke i prsa su joj bile pune ožiljaka. Za nas ožiljci, za njih pojam ljepote. Dok vodič govori o povijesti i načinu njihova života, pogled mi bježi naokolo i tražim zanimljiva lica koja želim fotografirati.
Priča staje i vodič mi kaže da slobodno sjednem kraj žene koja izrađuje umetke od drveta koje stavljaju u donju usnu i uši. Fotografiram i pokušavam smiriti ruke koje se tresu od uzbuđenja. Kao da uopće nisam bila tamo, nego negdje na drugom planetu. Sve se činilo kao povratak u daleku prošlost. Dok nisam uočila nekoliko pripadnika plemena s kalašnjikovima. Ratovi među plemenima su česti, ali unatoč tome, ja sam se osjećala prilično sigurno. Mursi pričaju svoj jezik, ali kad je u pitanju fotografiranje, znaju to naplatiti i na engleskom. „Photo, photo 5 birr“ čula sam jako često. Plan puta je bio prilično nagužvan, pa smo se uskoro uputili prema sljedećem plemenu – Hamar.
Turmi, mjesto gdje živi pleme Hamar, jednu je noć je dobilo neobičnog gosta. Stigla sam u zalazak sunca. Turmi u zlatnim nijansama i djeca koja trčkaraju naokolo. Selo je bilo pusto i tiho, jer muškarci i žene iz plemena napuštaju kuće rano u zoru i vraćaju se prije mraka. Odlaze po vodu, hranu, u lov…
Vodič mi pomaže postaviti šator ispred malene nastambe gospođe Bono. Bono je pripadnica Hamar plemena čija se energija i zarazni osmijeh ne zaboravljaju samo tako. Kosa i koža su joj bili premazani zemljom, grudi otkrivene, a na leđima je imala velike ožiljke od bičevanja. Pozvala me u svoju nastambu, gdje sam sjela na pod, a ona mi je skuhala kavu. Kava je već naizgled bila odvratna jer su u njoj plutale ljuskice, a muhe su bile neizbježne. Međutim odbiti kavu ili hranu u njihovoj kulturi je neprimjereno. Sjedimo na podu, gledamo se i smijemo. Komuniciramo bez riječi. Pala je noć, nema svijetla, ali Turmi odjednom postaje obasjan zvjezdama. Gospođa Bono iznosi kravlju kožu na koju smo sjeli i nudi me domaćim vinom. Ponovo, ne smijem odbiti, ali piti vino iz iste posude s desetak pripadnika Hamar plemena bilo je nezaboravno. Skupile su se žene i djeca iz sela, pjevale su se pjesme, a ja sam odlučila zaspati vani među njima, a ne u svom šatoru. Gledam u zvijezde i razmišljam kako su prihvatili tog jednog neobičnog gosta. Zora je svanula oko 5:30, a dok sam raspremala šator, primijetila sam da mi nešto nedostaje. Ne, nije mi nestao mobitel ili fotoaparat. Iz šatora je nestao moj jastuk. Nasmijala sam se i krenula dalje. Nadam se samo da neće izbiti plemenski rat oko čudesnog predmeta zvan jastuk.
Put nas vodi dalje prema rijeci Omo gdje živi pleme Karo. Nakon višesatne vožnje dolazimo na odredište, a vodič mi kaže da zatvorim oči. Izlazim iz auta, a prizor je ponovo nevjerojatan. Nakon Mursi i Hamar plemena, mislila sam da me više ništa neće fascinirati. Ali ovo pleme koje živi tik uz rijeku Omo i prizori koje sam gledala na fotografijama Jimmy Nelsona sada su tu preda mnom. Pleme Karo već je naviklo na dolazak turista pa su vrlo opušteni, a imaju i iskustva u poziranju.
Nakon tjedan dana vraćamo se natrag u Addis. Teška srca napuštam jug Etiopije, ali znala sam da se moram vratiti ponovo. I to sam, mjesec dana kasnije i napravila.
Autobusni kolodvor u Addisu u jedno hladno i mračno jutro. Krećem istim putem, ali ovaj put sama i bez ikakvog plana. Bit će kako bude. Ruksak s foto opremom, starke i nešto robe. To mi je bilo dovoljno. Putem se pitam hoće li me vodič uopće dočekati u gradu Arba Minch i koliko je ovo zapravo bila dobra ideja. Nakon 8 sati vožnje, stižem na kolodvor i kroz prozor ugledam svog vodiča. „Dobro je. Ali kako dalje?“ – drugi dan nas čeka duga vožnja do Omo doline, mi nemamo auto niti javni prijevoz. Sjeli smo na pivo u lokalni kafić kako bi raspravili o mogućnostima prijevoza, a za šankom smo upoznali vozača koji baš iduće jutro ide u našem smjeru. Eto, više sreće nego pameti. Rano ujutro krećemo prema mjestu Turmi, međutim od vozača saznajemo kako se u jednom selu održavaju razne ceremonije koje se inače događaju samo nekoliko puta godišnje. Stali smo u selu Damka gdje smo posjetili tradicionalni market plemena Hamar, a ja sam se okušala i u prodaji kave (neuspio pokušaj, brzo sam se vratila fotografiranju). Po nesnosnoj vrućini krećemo prema mjestu gdje se održava ceremonija bičevanja žena. Žene se skupljaju na jednom mjestu, pjevaju i plešu, a zatim traže da budu bičevane. Tako muškarcu pokazuju ljubav i poštovanje, a osim toga ožiljci su simbol snage i ljepote. U jednom trenutku dok sam pokušala fotografirati ženu iz plemena, zamalo sam i ja dobila bičem po prstima, no moj vodič me spasio od bijesne žene.
Nakon bičevanja žena, čekao se zalazak sunca za posljednju ceremoniju – preskakanje bikova. Muškarci čvrsto drže bikove koji su poredani jedan do drugoga, a dječak koji je gol i bos, mora preskočiti bikove. Tim činom on postaje muškarac. Vrlo opasno, a bičevanje žena vrlo uznemirujuće. Ali na kraju krajeva, mi kao jedna „razvijena“ kultura ponekad činimo još gluplje stvari od ovih.
Iduće jutro, krećemo još južnije na samu granicu s Kenijom. Dva sata šutnje prekine vozač i upita me imam li putovnicu, na što ja skoro doživim srčani. Ne, moja putovnica je ostala u Addisu. Vozač mi kaže da uskoro dolazimo na „border checkpoint“. Ulazim u imigracijski ured i pružam službeniku hrvatsku osobnu. On me značajno pogleda i zatraži moju putovnicu. Nakon neuspjelog moljakanja da me pusti preko granice, otvorim novčanik i pružim mu 200 birra (45 kn). Mito i korupcija funkcioniraju u svakom djelu svijeta, pa me gospodin samo pustio. Sjedam u lokalni brodić i prelazim rijeku Omo. Stižemo u pustinjski predio gdje nije ni 9 sati ujutro, a temperatura već doseže 40 stupnjeva. Ulazimo u maleno selo gdje živi pleme Dassanech. Taj jednostavni način života koji se nije mijenjao stotinama godinama, daleko od civilizacije i moderne tehnologije, bez predstave za turiste. Posjet ovom plemenu bila je „točka na i“ mom putovanju. Mi njih nazivamo primitivnim, ali oni su daleko od toga. Mogu nas naučiti svačemu. Otišla sam tako daleko u potragu za nekim drugim kulturama i ljudima, a na kraju sam našla sebe.
Autor: Iva Znaor
Foto: Iva Znaor