Uspješna koncertna sezona orkestra Opere HNK Ivana pl. Zajca bit će
zaključena još jednim iznimnim koncertnim događajem. U Rijeci će prvi put biti
izvedeno remek-djelo Gustava Mahlera, njegova Peta simfonija, i to u subotu,
21. svibnja 2016. s početkom u 20 sati. Riječkom orkestru pridružit će se
glazbenici Panonske filharmonije, jednako kao i na nezaboravnom svečanom koncertu povodom obilježavanja 130. Obljetnice
otvorenja riječke kazališne zgrade na početku sezone, u listopadu 2015. A za
dirigentskim pultom će, kao i tada, biti glavni gost-dirigent, maestro Ville
Matvejeff pod čijim su vodstvom glazbene izvedbe, na oduševljenje riječke
publike, uvijek posebno nadahnute i uzbudljive. Riječ je o dirigentu koji, kako
je zapisala Gloria Fabijanić Jelović, umije „udahnuti život i sliku svakoj noti
u partituri istančanim osjećajem za dinamiku, ritam i melodiju“.
Sve su to razlozi zbog kojih se s posebnim zanimanjem iščekuje riječka
izvedba velebnog djela posljednjeg velikog austrijskog simfoničara s kraja
romantizma i preteče nove epohe u europskoj glazbi.
Mahler je u svoje doba bio poznat kao dirigent uvijek beskompromisan u težnji da dosegne svoje interpretativne ideale.
Izazivao je tako mnoge nesporazume zbog kojih je često morao mijenjati gradove,
a Bečku je operu doveo do neslućenih umjetničkih dometa. No, morao ju je
napustiti, nakon čega odlazi i dirigira
u SAD-u, nadajući se da će tako osigurati dovoljno financija kako bi se
posvetio isključivo skladanju. U to doba je već bio skladao sedam simfonija, a
do kraja života skladao je još dvije i dostigao čarobni broj devet. Započeo je
skladati i desetu, ali ga je u tome prekinula smrt. Živio je u raskoraku između
svojih ideala u glazbi i umjetnosti te životne stvarnosti, ili kako je napisao muzikolog
Josip Andreis: “Duh mu se pretvarao u poprište sukoba, iskidanosti i
beskonačnih proturječja, koja se ni rješavala ni smirivala”.
Peta simfonija zauzima
jedno od ključnih mjesta u Mahlerovu fascinantnom opusu, djelo je to za koje je
veliki Herbert von Karajan rekao da pruža “izvantjelesno iskustvo”.
Mahler ju je skladao tijekom dvaju ljeta, 1901. i 1902. godine, za vrijeme
svojih odmora od posla ravnatelja Bečke opere. U Beču je, zimu ranije susreo
Almu Mariju Schindler, lijepu kćerku poznatog slikara, a zaprosio je u jesen
1901. Peta, svojom impresivnom emocionalnom putanjom od tuge do trijumfa, kroz
pet stavaka,zapravo odražava emocionalni rasponu skladateljevu osobnom životu.
Iako Mahler nije ostavio nikakav „scenarij“ ove simfonije pa je ne možemo
smatrati programatskom glazbom–to je, prije svega,iznimno dramatična glazba. Za
Donalda Mitchella, možda najvažnijeg suvremenog pisca o Mahleru, Peta simfonija
“započinje novi koncept unutarnje drame.” Ideja programatske
simfonije, po njemu, nije nestala nego
“je ušla unutra.”
Mahler je čak ostavio nekoliko tragova, ne namećući nam pri tome što bita glazba
trebala značiti nama, ali sugerirajući ono što
je značila njemu. Središnji scherzo je tako “ljudsko biće u punom
svjetlu, u naponu života.” A četvrti stavak,slavni
Adagietto je, prema tvrdnji Willema Mengelberga, Mahlerova ljubavna izjava Almi,
njegovoj supruzi. Zbog toga se često Adagitto naziva ljubavnim pismom Almi
Mahler.
Široku popularnost Adagiettu je, pa time i maestralnoj Petoj simfoniji,
osigurao filmski redatelj Luchino Visconti. Naime, njegov kultni film iz 1971.
„Smrt u Veneciji“ otvara i zatvara upravo Adagietto, a lik Gustava von Aschenbacha,
za razliku od novele Thomasa Manna prema kojoj je nastao, nije pisac već
skladatelj rastrgan umjetničkim i osobnim krizama…