Dvadesetdvogodišnja Gabriela Jozić studentica
je zadnje godine diplomskog studija likovne pedagogije na Akademiji primijenjenih umjetnosti
u Rijeci. Njezini zanimljivi, inspirativni i prekrasni radovi već su izloženi u
jednoj riječkoj galeriji, dok neki krase prostor filozofskog fakulteta.
1. Kada je počela tvoja ljubav prema slikarstvu?
Interes za crtež i
uporabu boje na papiru postoji gotovo oduvijek. Okolina je primjećivala talent
još u najranijoj dobi, dok ga ja još nisam bila dovoljno svjesna. Odrastanjem,
shvatila sam da talent nije slučajan, a također ni dovoljan da bih razvijala
interes. Rekla bih da je ljubav nastala postupno, odmakom vremena i upoznavajući
samu sebe. Danas sam sigurna da ona postoji i želim ju živjeti.
2. Od kuda crpiš inspiraciju za svoje radove?
Teško je navesti
konkretan odgovor, jer je moj slikarski
izričaj također uvjetovan školovanjem i vremenom općenito pa pritom mnogi
radovi svjedoče fazama razvijanja. To je proces. Afiniteti su urođeni, sve
ostalo se nadograđuje. Od motoričke spretnosti do koncepta razmišljanja.
Umjetnik se ne postaje preko noći, niti se ja smatram umjetnikom. Inspiracija
je ona misao koju u tom trenutku želim prenijeti kistom na podlogu. Bilo to
rješavanje likovnog problema ili nešto “dublje”. Ne razmišljaju
slikari samo o smislu života niti zaneseno slikaju ispod mosta. Slikarstvo je
emocija, život, ali i zanat.
3. Prva slika koju si naslikala?
Ovo pitanje me zbilja
tjera na razmišljanje. Kako to uopće odrediti? Smatram da ne postoji prva.
Postoji izričaj koji se izgrađuje. Slika je dokument trenutnog stanja, a uzrok
stanja ovisi o mnogočemu. Prema tome, prva slika može biti i neka iz vrtića, fazu
slikanja koju prolaze sva djeca, a može biti i neka nastala danas. Može biti
prva koja je negdje izložena ili prva koju sam prodala. Kada bih rekla
“prva slika”, odredila bih svom slikarstvu nekakav početak tipa
“od danas počinjem slikati”. Slikarstvo tako ne funkcionira. Barem ne
u mom slučaju.
4. Da li je umjetnost po tebi i način života?
Apsolutno. Biti
umjetnik nije samo potpis na slici. Biti umjetnik znači vidjeti, zamjećivati,
poručiti, izraziti se, razmišljati izvan okvira. Kompletan vizualni svijet
postaje višeznačajan i problematiziran. Spomenula sam da se ne želim nazivati
umjetnikom, bar ne još, ali emociju posjedujem i njome se vodim. Ne želim način
života koji je nevezan za umjetnost, niti bih mogla tako funkcionirati. Jedna
značajna osoba u mom životu mi je rekla “Umjetnik nema prijatelje, obitelj
ni partnera. Umjetnik ima umjetnost.” Ako i ne treba sezati u takve
krajnosti, poanta je shvaćena. Ako izabereš umjetnost, moraš ju živjeti. Bez
opravdavanja ikome i truda da te svi prihvate. Neće nikada.
5. Najčešći motivi tvojih radova su?
Raznoliki su. Nastajali
su paralelno upoznavajući sebe samu. Nemam omiljeni motiv, važniji mi je
rukopis i trenutna emocija. Ponekad su motivi nastajali uvjetovani okolinom,
što me sputavalo, a sad nastojim vjerovati vlastitom navođenju. Trenutno slikam
motive iz prirode, ali nastojim prodrijeti u materiju i činim odmak od figuracije.
Tome su prethodili pejzaži i čini se, da se opet radi o nekom procesu. Bitno je
ne stajati na mjestu.
6. Planovi za budućnost?
Lagala bih kad bih
rekla da živim od danas do sutra i da me ne okupira pitanje budućnosti. Moj
moto je “Idi za onime što voliš “, a ja znam što volim i jedini je
plan biti sretna. Sreća je na kraju uvijek najvažnija. Žalosno je što danas na
putu do uspjeha nije dovoljan samo unutarnji poriv, a prepreka je mnogo. Od
onih materijalnog tipa do samih ljudi. Ali takvo je vrijeme. Moram, za početak,
pronaći način kako vrijeme kvalitetno iskoristiti, a ako uspijem, sreća je
zagarantirana i meni više od toga ne treba.
Detaljnije o njezinim radovima na mail : gabriela.jozic92@gmail.com
Autor: Extravagant