Marinko Koljanin je riječkoj javnosti poznat kao uspješan direktor HNK Rijeke, gdje je sudjelovao u osvajanju dvaju domaćih kupova. Nogometnu karijeru gradio je u Austriji kao igrač, trener i sportski direktor-menadžer, te kao bliski suradnik Otta Barića. Živio je i radio u sedam država poput Kuvajta, Saudijske Arabije, Turske… A, danas nam za Extravagant otkriva što zapravo znači živjeti nogomet, zašto je odbijao brojne modne ponude, te kako je zapravo počela njegova priča o uspjehu.
1. Profesionalno ste se bavili nogometom, živjeli ste i radili u sedam država, te ste ostvarili zapaženu nogometnu karijeru u Austriji kao igrač, trener i sportski direktor-menadžer…Teško je nabrojati sve vaše uspjehe. Kako je zapravo počela vaša priča o uspjehu?
Priča je počela velikom ljubavlju prema nogometu od najmlađih dana. Korak po korak i s mnogo odricanja i truda, te unatoč želji da ostanem u Rijeci, s dvadeset i dvije godine odlazim u Zagreb. S obzirom da se u ono vrijeme nije smjelo ranije, tek s dvadeset i osam godina odlazim u Salzburg u drugu ligu Austrije. U tom klubu, Red Bull, tada Casino Salzburg koji je ujedno sada protivnik Rijeke, 1996.godine ostvarujemo ulazak u prvu ligu i dva prva povijesna naslova prvaka – finale kupa Uefa i liga Prvaka. Došao sam kao igrač, a otišao kao trener i asistent Otta Barića. Nakon toga, odlazim u Tursku u veliki klub Fenerbahce Istanbul, zatim u Saudijsku Arabiju, Jordan, Oman, Kuvajt i naravno, nakon toga postajem direktor i sportski direktor Rijeke.
2. Po struci ste zapravo profesor hrvatskog jezika i književnosti, a završili ste i Višu trenersku školu. Nogomet i književnost, slučajna poveznica ili krijete tajne talente koje nam još niste otkrili?
Iako sam bio svjestan toga da mi zvanje profesora neće biti poziv, odlučio sam uz nogomet, a prije svega zbog svoga zadovoljstva, završiti i studij, Filozofski fakultet u Zagrebu. Moram priznati da uz nogomet volim i književnosti. Također, me uvijek interesirala i politika, iako nikada nisam vjerovao da bih se u nju uključio, te strani jezici poput njemačkog, engleskog, talijanskog…
3. Koja vam je najdraža država u kojoj ste živjeli i zašto?
Najdraža mi je svakako Austrija. U njoj sam proveo punih šesnaest godina. Prekrasni ljudi, sređena i uzorna država u kojoj su jasno izražene vrijednosti, a kvaliteta uvijek ispliva. Demagogija, nekultura i nečasno ponašanje nisu poželjni. Uživao sam svugdje, a posebno u veličanstvenom Istanbulu i Turskoj, te u arapskim zemljama u kojima sam se osjećao prekrasno.
4. 2005.godine napokon nam stižete u HNK Rijeka. Široj riječkoj javnosti ste upravo poznati kao uspješan direktor HNK Rijeka. Recite nam nešto o tome?
Moram priznati da sam uživao u Rijeci. Konačno, nakon dvadeset godina u svome gradu, a gdje sam došao na poziv Roberta Ježića. Bio sam glavni operativac u razdoblju osvajanja dva Kupa i drugog mjesta, a posebno pamtim skidanje ograda na stadionu kao simboliku otvorene Rijeke, dok neki pamte moje udaljavanje Mamića iz lože zbog nekulturnog ponašanja. Iz toga vremena posebno pamtim i dovođenje velikog Davora Vugrineca i Fredija Bobica, velikih igrača. Pamtim i uvođenje mnogih iskustava sa Zapada koja su skeptično dočekivana. Na kraju ugovora, 2007.godine odlazim zbog velikog ugovora u Kuvajt, a po povratku 2008.godine Ježić me dovodi kod tadašnjeg premijera Ive Sanadera, gdje sam trebao preuzeti dužnost generalnog tajnika Hrvatskog nogometnog saveza. Isti oni koji danas vladaju našim nogometom, to su spriječili i oduprijeli se naredbi Ive Sanadera.
5. Nogomet nekada i danas. Što se promijenio, a što je ostalo isto? Biste li vi neke svoje odluke danas mijenjali?
Naravno da se mnogo toga promijenilo. Nogomet kao nogomet postao je brži, kao i način života. Nekada je bilo vrijeme radija i TV-a, a danas interneta. Nogomet je sam po sebi prilagođen vremenu, a globalno gledajući sve je podređeno profitu. Nažalost, gubi se identitet klubova, sve je manje igrača, domaći igrači su svugdje po svijetu…Ima to i pozitivnih i negativnih strana. Ipak, volio bih da je taj balans bolji i da nogomet i dalje ostaje u prvom redu, pogotovo igra i zabava. Naravno da sam se i ja mijenjao i stjecao iskustva, to je normalno. Loše je ako se ne mijenjaš i ne učiš.
6. Koja bi bila vaša najveća životna želja, te da li žalite za nekim propuštenim prilikama?
Najvažnija mi je sreća u obitelji. Supruga Elida, inače direktorica Tresor d.o.o trgovine na Korzu koja se bavi prodajom i izradom modnog zlatnog nakita, te kćerka Noel (21) studentica računarstva, ishodište su mojega svijeta. Inače, ne žalim za ničime. Često sitnice odrede ovaj ili onaj put, ali ne treba žaliti. Generalno gledajući, ispunjen sam i radim ono što volim. Rekao bih da mi je hobi zapravo zanimanje. Prošao sam dinamičan i zanimljiv put, te rijetko da je netko u nogometu prošao sve stepenice – igrač, trener, direktor, sportski direktor, menager, a sada sam se okušao i u politici. 🙂
7. Svoj najveći uspjeh i izazov smatrate?
Moj najveći privatni uspjeh je sreća i zadovoljstvo u obitelji, mnogo prijatelja i poznanika u različitim zemljama. Poslovno gledajući smatram da je važno ostati čvrsto na zemlji i u pobjedama, ali i ponosan kada se gubi. Ostati dostojanstven. Kao i u životu. To je veliki uspjeh. Ispred sebe vidim još mnogo izazova. Ovoga trenutka ponosan sam što sam postao gradski vijećnik, mojega najdražeg grada. Želim iskreno u svojim mogućnostima pridonijeti ljepšoj i sretnijoj Rijeci! Najvažnije je imati energiju i emociju, kada toga nema …..
8. S obzirom da se bavimo najviše modom. Moramo se osvrnuti na vaš stil odijevanja, koji je, moramo priznati zaista stylish. Kako biste opisali svoj stil? Outfite birate planski ili?
U modi se mijenjam i prilagođavam poslu i prigodama. U ranim tridesetima njegovao sam sportski i elegantan stil. U četrdesetima moj su izbor bila odijela i kravate, dok mi pedesete prolaze u kombinaciji sako, jeans i starke. Kravatu sada izbjegavam, te ju nosim samo kada moram. Prije nekih deset godina počeo sam odijela i košulje kombinirati s tenisicama. Bilo je i neshvaćanja i čuđenja, ali na to se ne obazirem, nosim ono što volim i u čemu se dobro osjećam. Outfite biram planski, te mi je važno da sam zadovoljan i da se osjećam ugodno. Ne trudim se svidjeti drugima, jer kada upadneš u zamku dopadanja, gubiš neku svoju autentičnost.
9. Koje su vam omiljene shopping destinacije, te na koje odjevne komade izdvojite najviše novaca?
Omiljene shopping destinacije su mi Italija i Austrija, a ponekad i Rijeka. Najviše kupujem Hugo Boss i Joop odijela, ali i manje poznate brandove. Obožavam i kožne jakne, te kašmir kapute!
10. Što nikada ne biste odjenuli? Zašto?
Ne volim kombinaciju sako i hlače u različitim bojama. Jednostavno to nije moj stil.
11. Moda i nogomet se sve češće isprepleću. Koja je tajna veza?
Nogomet i moda su uvijek korak uz korak. Kao mladi trener u ranim dvadesetima često sam odbijao ponude da se okušam i u modnom svijetu. Jednoj ponudi ipak nisam odolio! Tada sam dva tjedna na plažama Tajlanda, Phuketa snimao za velikog Niki Lauda, tada vlasnika avio kompanije. Bilo je to nezaboravno iskustvo. Ipak nisam nastavljao s time, unatoč ponudama, jer mi moje sportske obaveze to nisu dozvoljavale. Moje drugo nezaboravno modno iskustvo bila je modna revija, sredinom devedesetih u Salzburgu. Četrnaest ljepotica koje su sudjelovale u modnoj reviji, zasjenila je Naomi Cambell koja je u to vrijeme već bila zaista slavna. Takva karizma i takav hod, neopisivo koliko je zračila. Sve ostale djevojke uz nju su izgledale prosječno. Nakon revije održao se i party na kojem sam ju i upoznao. Iako ne volim selfije, tada bih učinio iznimku, ali nažalost nije bilo pametnih telefona.
12. I za kraj, tajna vašeg uspjeha i dobrog izgleda krije se u…
Haha, teško je o sebi govoriti, ali ok. Zadovoljan sam svojim izgledom, redovito vježbam u svom kućnom gym-u, zdrava prehrana, genetika, vrlo malo alkohola, te nimalo cigareta. Ali vanjski izgled podiže i unutrašnja sreća, zadovoljstvo i ispunjenost.
Fotografije: Viviana Lokmer Šulina LaVie Photography
Autor: Extravagant