Mauro Staraj

Danas smo u društvu poznatog riječkog glazbenika, producenta i vlasnika glazbenog studia Music Kitchen Records, Maura Staraja. Brojne pjesme, nagrade i nastupi su iza njega, a danas samo za Extravagant otkriva kakvi su bili njegovi počeci, što za njega znači glazba, te kakva je po njemu riječka glazbena scena. 

Klasična priča. Svaki nono želi da mu prvorođeni unuk ili svira ili se bavi sportom. Za mene su vjerojatno odmah vidjeli da sam presmotan, čim sam kao beba puzao u rikverc i nisam prohodao do svoje prve godine, jer sam bio jednostavno prelijen za to, pa je nono kupio – harmoniku. I tada se, već u mojoj četvrtoj godini, rodila ljubav vječna.

Danas kada razmišljam o tome, mislim da ništa drugo i nije dolazilo u obzir. Jednostavno, sve moje misli i želje bile su usmjerene u glazbu. I kad pomislim na sve snove koje sam sanjario na satovima matematike gledajući kroz prozor i pitajući se ‘’Isuse, da li ću ikada završiti ovu školu?’, mogu reći da su se snovi ostvarili i da sam rano naučio, da kada nešto snažno i jako želiš, da to i dobiješ. Negdje sredinom svojih dvadesetih, pitao sam se ‘’dobro, što ćeš ti stvarno RADITI u životu?’’, a tada sam shvatio da ja već godinama radim i to ono što najviše volim.

Svaki posao možeš raditi ‘’do pola’’ ili se možeš predati potpuno. U mom životu je pravilo da ništa ne radim ‘’do pola’’, nego se cijeli dajem u bilo što, što me interesira. Ako me ne interesira, stvarno neću potrošiti ni sekundu svoga vremena na to. Biti glazbenik posao je od 0-24, koliko god ovo zvuči kao klišej. Kada god izađeš iz kuće, ne znaš koga ćeš sresti, što će se izroditi iz nekoga susreta. Ideš spavati sa nekim zamislima i sa njima se budiš. Najljepša je glazba- sama po sebi. Ali sve što ide uz nju, a da bi od nje živio – dogovori, gubljenje noći, naplate računa – malo manje. U razvijenom svijetu postoje ljudi koji rade za tebe, a ovdje si primoran biti ‘all in one’’. Tako si i knjigovođa i vizionar, i aranžer i tekstopisac, zabavljač, a ponekad i utjerivač dugova, haha. 

Možda je najljepše raditi neki posao i sa strane amaterski stvarati glazbu – ali što ću kad meni ni jedan posao nije zabavan i u ničemu ne mogu biti više’’ ja’’ nego u glazbi.

Totalno mi je bezveze komentirati ‘’riječku scenu’’, jer se nikada nisam smatrao dijelom nje. Rijeka je poznata po tom ‘’ri-rock’’ zvuku kojega, nažalost, čujem sve manje. Ono što sve više čujem su narodnjaci koji odzvanjaju iz automobila mladih ljudi, a ja se kao kantautor tvrdoglavo držim čakavštine, mog materinjeg dijalekta, kojega se nikako ne želim odreći i nedaj bože –sramiti ga se. Da me pitate situaciju na ‘’kvarnerskoj sceni’’, e, o tome bih već mogao nešto ispričati.

Ne volim kada netko kaže ‘’ ja sam rocker’ ili ‘’ja sam jazzer’’’ i sve ostalo mu je bezveze. Ja jesam rocker u duši, stvarno jesam, ali da budem iskren – od te glazbe ne bih mogao živjeti. A, glazbu koju stvaram je da sve što volim, spajam u jedno, toliko da mi omogućava da živim od nje, pjevam na SVOME jeziku, jer i to sam isto ja – i zabavljač, i mali s harmonikom, i mali sa gitarom i mali na Hammond orguljama. I ono najbitnije – u tekstovima i pjesmama stvarno možete upoznati mene. U našim pjesmama možete stvarno čuti teme koje živimo moj band i ja. I zaista mi je jako primitivno kada netko kaže ‘’kuneš mi se na blues i rock’’, a sviraš polke. Da, sviram. To je glazba moga kraja. Rođen sam s tim. Da se sramim toga možda? Nikada! I imam prepune koncerte ljudi koji to vole slušati. Na kraju krajeva, nikada nisam htio biti glazbenik koji će svirati u klubu za 10 ljudi i biti ‘’neshvaćen’’ i da mi 2-3 kolege glazbenika kažu – stari , rasturaš, a da im ne mogu platiti pivo. Htio sam ljude, masu, zabavu i dobru zezanciju s ekipom. Kada se zaželim dobre glazbe i svirke odem ponedjeljkom u Tunel na jam session, gdje stvarno ‘’praši’’ odlična ekipa i na to sam izuzetno ponosan, kada je Rijeka u pitanju. Jedini grad koji ima jam session svaki tjedan! Dođi  i sviraj, pokaži što znaš, bez „pretjerivanja“. Tamo se u nekoliko sekundi jako dobro čuje da li ‘’jesi’’ ili ‘’nisi’’.  Samo glazba. Milina. 

Svaka nagrada ima svoju težinu i obilježava neko vrijeme u kojem si stvorio neku pjesmu. Ako baš moram izdvojiti nešto, to je da sam dvije godine zaredom bio pobjednik ‘’Čansonfesta’’, gdje sam nastupio sa pjesmama potpuno atipičnima za ono po čemu me ljudi najviše prepoznaju (zabava) i tada kasnije ponovno dvije godine za redom, te pjesme su bile proglašavane najvraćenijim pjesmama sa prošlogodišnjeg ‘’Čansonfesta’’ za što sam opet dobio nagrade. Nema mi većeg zadovoljstva nego kada publika prepozna ono što sam htio reći. Na kraju krajeva- glas publike mi i je najbitniji.

O mamma mia. Bilo je to davno. To je bio jedan izlet u nešto što je bilo zamišljeno kao ‘’prvi čakavski sitcom’’. Sasvim slučajno je ispalo da ću ja glumiti u seriji, ali to mi je bilo nekako previše stresno. Nikako se ne smatram dobrim glumcem. Danas samo glumim u svojim spotovima, i iako me uvjeravaju da mi dobro ide, i to mi je previše. Nisam ja lik za TV, više sam nekako ‘’radio tip’’.

 

Divno mjesto gdje ne postoji vrijeme. Mjesto gdje se zatvorim sa svim svojim ‘’igračkama’’ i stvaram, bez opterećenja. Jako dobro dođe u pauzama od nastupa, jer na nastupima publika najčešće traži naše najveće uspješnice pa često moramo smišljati kako da nešto po tisućiti put izvesti na novi način. 

A sa stvaranjem je drukčije – to je na neki način pražnjenje svega onoga nakupljenog u sebi, a ujedno tako ispunjavajuće. I jedan divan osjećaj kada pomisliš da će za koji mjesec, hrpa ljudi slušati ono što sada čuješ samo ti i pronaći se u tim stihovima i notama. Predivno. 

Music Kitchen Records je dobio ime po tome što smo nekada sve snimali u mome stanu i doslovce u kuhinji. Kasnije je to postalo studio, pa nezavisna izdavačka kuća. 

Radimo na novom albumu. Razmazili smo publiku da svake godine oko Nove godine izbacimo album. Ove godine jednostavno nismo htjeli još jedan prosinac provesti zatvoreni u studiju, nego biti sa obitelji, curama i prijateljima. Rekao bih da smo svi malo sazrjeli i nekako odrasli zajedno. I kada smo razmišljali o datumu izlaska albuma, shvatili smo da je naš najdraži blagdan 1. Maj, praznik rada, jer nas asocira na druženje, šumu, ćevape i sviranje uz logorsku vatricu. Povodom ovogodišnjega praznika rada izlazi novi album. Biti će jako puno noviteta, sa naglaskom na vrijeme u kojem živimo i ljude koji nas okružuju. Životne priče i situacije. Veselim se tome, jer znam da će biti odrađen bez presinga i što je većina stvar već gotova.

Uz to, proširujemo La Bandu, radimo jedan ‘’refresh’’, ali o tome ćemo više za koji mjesec.

Ono što me izuzetno veseli je da ćemo imati duet sa Alenom Vitasovićem, koji se Alenu svidio na prvo slušanje i jedva čekam da ga snimimo.

 

Radio posao koji ne volim i u koji ne vjerujem, jer smatram da je prvi uvjet za sreću i zdravlje raditi ono što voliš.

Svaki dan drukčije. Ono što je uobičajeno za svaki dan je jutarnja kava, malo manje uobičajeno jutarnji trening, a onda silni telefoni i planovi. Ponekad mislim da mi je auto ured koji radi od 0-24 i da u mom životu ima previše managementa, a premalo glazbe. 

Sve više mi se sviđa kidnuti nekamo, putovati. Do pred par godina nisam se nešto naputovao, jer sam smatrao da treba samo raditi i ne propuštati prilike. Sada znam da je zdravije napraviti pauzu, otići, napuniti baterije i biti sretan. 

Uz putovanja, uživam u dobroj hrani. Stvarno volim jesti. I popiti ako je dobro. I ono najviše – biti u dobrom društvu. J… život bez dobrog društva. Volim biti doma sa curom na kauču, sa isključenim telefonima i gladiti mačku ili psa, gledajući kako drvo pucketa u peći i živcirati se dok me pobjeđuje na Playstationu. Volim sa tatom otići u šumu i gledati utrke Formule 1. Ponekad mi strašno fali brat, koji živi sa curom već nekoliko godina pa uživam u tim bratskim trenucima, kada obojica ukrademo malo vremena od posla. Volim sa kolegom iz banda piti onu jutarnju kavu i raspravljati o glazbi satima. Nekoliko puta godišnje onako spontano zaružiti, popiti ‘’puno previše’’, umirati 3 dana nakon toga, ali uživati, jer to dođe kao odličan ‘’restart’’. Jesti u krevetu, čitati knjigu i jednim okom na tv-u  gledati koje najnovije proizvode možemo kupiti po nevjerojatnim cijenama, a ako nazovemo još danas dobiti ćemo i set noževa… Slušati muziku preko Deezera koji mi je top-otkriće. Otići na Učku, u planinu, veseliti se sa prijateljima koji su po prvi puta postali roditelji….biti zahvalan na svakom trenutku…

 

Veselim se novom albumu, novoj knjizi koju planiram napisati, novim projektima. Vjerojatno u ožujku putujem  u Argentinu i na Falklandske otoke, ako se neke karte poslože. Veselim se životu, iskreno. Zaljubljen sam u život i jedino što želim je da smo svi zdravi, na prvome mjestu i da smo na okupu. Za sve ostalo znam i vjerujem da se možemo sami pobrinuti.

Fotografije: Viviana Lokmer Šulina

Autor: Extravagant