Fotografijom se bavi tek nekoliko godina, a upravo je snimila i svoj prvi kratki film – i odmah za njega dobila posebnu nagradu Zagreb Tour Film Festivala, međunarodnog festivala turističkog filma. U konkurenciji od 807 prijava iz 91 zemlje, to bi bio izniman uspjeh i za nekoga mnogo iskusnijeg na sličnim festivalima.
Ponosni smo što ovoga puta imamo priliku intervjuirati jednu od jakih Extravagantovih snaga, Ivu Znaor, koju je ljubav prema Africi odvela dalje no što je ikada mislila poći.
Štoviše, Africi se uskoro i vraća i to s kartom u jednom smjeru, a mi smo je ispitali sve o dosadašnjim iskustvima i postignućima.
1. Za početak, reci nam ponešto o svom putu u Afriku.
Afrika je oduvijek bila moj san. Neki riječima neopisivi poziv. U Afriku sam prvi put otputovala 2014. godine gdje sam mjesec dana provela u Tanzaniji i Keniji s domorodačkim plemenima. Već tada sam se zaljubila u taj drugi svijet, svijet bez vremena. Nisam se još ni vratila kući, a već sam razmišljala o povratku u Afriku. Tri godine nakon, to sam i učinila i krenula sama na tromjesečni put kroz Tanzaniju i Etiopiju. Ruksak na leđa, aparat u ruke i put pod noge. Mi, kojima je svijet pružen na dlanu, sve uzimamo zdravo za gotovo. Zaboravljamo na temeljne životne vrijednosti. Mi njih nazivamo primitivnima, međutim oni su daleko od toga. Boraveći s plemenima u teškim uvjetima, podsjetili su me što je zahvalnost. Bez interneta i sata, podsjetili su me da živim i uživam u trenutku. Bez zajedničkog jezika, podsjetili su me da je jedan osmijeh sasvim dovoljan kako bi se razumjeli. Put bez plana u nepoznato, postao je put na kojem sam našla dom.
2. Baviš se fotografijom, ali ovo je tvoj prvi kratki film. Kako je nastao i što mu znači ime?
„Watu wa Afrika“ na swahiliju znači „Ljudi Afrike“, a to je ujedno i naziv mog diplomskog rada. Moj diplomski je bio zamišljen kao fotoknjiga koja sadrži dokumentarnu i portretnu fotografiju koja kronološki prati moje putovanje kroz ugrožena domorodačka plemena. Zabilježila sam način života koji se nije promijenio tisućama godina, plemenske ceremonije poput bičevanja žena i skakanje preko bikova. Prije samog putovanja rodila se ideja o snimanju videa, ali pošto nikada u životu to prije nisam radila, nisam očekivala nikakav spektakl. Ne samo da nisam imala u iskustva u videu, nego nisam imala niti osnovnu opremu poput stativa, tako da su svi snimci snimani iz ruke, a kasnije u montaži, koliko toliko, stabilizirani.
3. Kako se dogodila nagrada? Je li te iznenadila i što to zapravo znači za tvoj budući rad?
Zagreb Tour Film Festival međunarodni je festival turističkog filma, a prijavu sam vidjela samo nekoliko sati prije nego li se natječaj zatvorio. Pogledala sam foto i video galeriju nagrađenih dobitnika prošle godine i tek tada shvatila da je konkurecija iz čitavog svijeta vrlo ozbiljna. U tom trenutku pomislila sam da nema šanse da uopće uđem u neki uži izbor , međutim kada sam pred dvadesetak dana pročitala mail da sam dobitnik jedne od nagrada, doslovno sam pala sa stolice. Tada još nisam znala što sam točno osvojila pa sam na dodjeli nagrada bila prilično uzbuđena. Voditeljica je prozivala dobitnike nagrada, a u jednom trenutku je pozvala direktoricu Zagreb Tour Film Festivala na binu da podijeli specijalne nagrade za filmove po njenom izboru. Takve nagrade su bile samo tri, a među njima se našao i moj video Watu wa Afrika. Među 807 prijava iz 91 zemlje, nevjerojatna je čast primiti ovakvu nagradu. Ovo je svakako poticaj za daljnje stvaralaštvo, razvijanje, kako u fotografiji tako i u videu.
4. Koji su ti najdraži trenuci iz tvoje afričke avanture?
Teško je izdvojiti najdraže trenutke iz Afrike jer ih je bilo jako puno. Ali ono što će mi svakako ostati zauvijek u pamćenju je neočekivana šetnja s žirafama na putu prema školi, skakanje s ogromnog slapa nakon čega sam saznala da sam bila prva žena koja je to ikada napravila, prizori mliječne staze i naopakog mjeseca na zvjezdanom nebu, spavanje na kravljoj koži i buđenje uz tradicionalnu kavu u društvu Hamar plemena, etiopijsko vjenčanje i još puno, puno toga….
5. Kako i kada se Iva uopće prvi put našla iza aparata – onog fotografskog?
Još u srednjoškolskim danima počela sam fotografirati, ali tada mi je fotografija služila kao „skica“ odnosno temelj nekog projekta na kojem sam počela raditi, konkretno govoreći o grafičkim tehnikama poput suhe igle ili bakropisa. Tada nisam ni slutila da ću se jednog dana u potpunosti zaljubiti u fotografiju te da će mi ona postati i posao. Posao koji neizmjerno volim. Na prvoj godini Akademije primijenjenih umjetnosti upisala sam izborni kolegij fotografije gdje smo počeli raditi analognu fotografiju, te mi se fotografija kao medij i način izražavanja počela sviđati više nego grafika koju sam upisala kao glavni kolegij. U međuvremenu, radila sam kao video montažer u firmi za snimanje vjenčanja, a fotografiranje vjenčanja krenulo je sasvim spontano unazad 3 godine. Nakon prvog vjenčanja, uslijedila je lavina poslova, pa tako i moja suradnja s portalom Extravagant.
6. Neizbježno, sad te moramo pitati – što je sljedeće?
Na Badnjak krećem u novu afričku avanturu, ali ovaj put na neke nove destinacije. Krećem od Namibije, preko Botswane, Zambije i Zimbabwea do moje drage Tanzanije. Ponovo sama, s aparatom u ruci. Jednom je moj prijatelj rekao: “plan je da plana nema”, pa u skladu s time ovaj put sam kupila kartu samo u jednom smjeru…
Iva je nakon posljednjeg povratka iz Afrike svoja iskustva i dojmove sabrala i u dva putopisa za Extravagant, Etiopija – život među plemenima i Tanzanija – stvarnost ili san?
Autor: Extravagant
Foto: Iva Znaor