Emma Haci, društveno i medijski poznata kao Emma Morena, Riječanka je koja se bavi brazilskim Jiu Jitsom. Osim što se natječe, ona je i jedina žena na Balkanu koja vodi svoj klub. Ponosno se predstavlja kao predsjednica i osnivačica kluba ˝Rijeka˝ koji postoji sada već 3 godine te broji sve veći broj članova. Također, Emma je bila jedina cura u Rijeci te jedna od pionirki koje su počele trenirati Jiu Jitsu u Hrvatskoj. Njezin je početak bio veoma težak jer je trenirala sama među muškarcima, a danas je upravo ona ta koja muškoj populaciji vodi treninge i uči ih ovim brazilskim sportom.
Ovakva vas priča zasigurno neće ostaviti ravnodušnima te će potaknuti mlade žene kako se uvijek treba boriti za svoje snove.
Jiu Jitsu, iako neobičan sport, veoma je dobra rekreacija te još jedan zabavan način kako istopiti višak kilograma pred ljeto.
Kada i kako ste se počeli baviti ovim “muškim” sportom?
– Jiu Jitsom sam se počela baviti 2011/2012 godine, prošlo je malo više od 6 godina da sam u ovom sportu. Zadnje tri godine sam od hobija napravila vlastiti posao.
Znam da ste osvojili brojne nagrade, koliko je put do uspjeha bio težak?
– Kao i općenito u životu, početak je najteži. Bile su tu brojne negativne misli, manjak samopouzdanja, pitala sam se što će tko misliti itd. ali ono što je prevladalo bilo je to da ja jednostavno volim ovaj sport i sve što dolazi s njim. Na kraju krajeva, ja sam sretnija, a i sva odricanja mi nisu bila toliko bitna jer je ishod nezamjenjiv. Još uvijek ne mogu reći da sam “uspjela” jer smatram da je uspjeh dugotrajan proces, a ja se još uvijek nalazim u tom procesu ostvarivanja svojih snova i planova kojih imam napretek.
Na što ste najponosniji?
– Najponosnija sam na to što sam unatoč raznim poteškoćama odlučila biti hrabra i gurati naprijed neku ideju koja se na početku činila suludom. Zato sada mogu ponosno reći da je moj hobi postao moj posao. Ponosna sam na to što ću uvijek biti prva žena na Balkanu / Istočnoj Europi koja vodi Jiu JItsu klub. Ponosna sam na to što mogu na “posao” doći u trenirci i ponosna sam na sva vrata koja su mi se otvorila i sve divne ljude koje sam upoznala kroz ovaj krasni sport. Najviše se ponosim svakim napretkom kojeg vidim u svojim učenicima. Najsretnija sam kad na turniru ostvare pobjedu nekom završnicom koju smo zajedno učili. U takvim trenucima, srce samo što mi ne eksplodira od sreće.
Kako izgleda jedan Jiu Jitsu trening? Gdje je vaš klub i kako se žene (i muškarci) mogu učlaniti?
– Treninzi uvijek počinju zagrijavanjem. Nekada je to klasično zagrijavanje koje uključuje trčanje u krug, sklekove, trbušnjake, čučnjeve itd, ali trudim se da zagrijavanje ne bude dosadno, pa nerijetko radimo vježbe koje imitiraju kretnje životinja. Ponekad igramo graničara ili nogomet. Zatim se rade kretnje koje su specifične za tehniku koju ćemo raditi taj dan. Primjerice, roll preko ramena, kolut naprijed-nazad, pad u stranu-naprijed-nazad, tehničko ustajanje i drugo. Zatim prelazimo na tehnički dio treninga gdje vježbamo novu ili ponavljamo staru tehniku. Obično je to nekakav sweep (prevrtanje osobe koja je u dominantnijoj poziciji, da bi mi bili u boljoj poziciji), ili nekakva završnica (gušenje ili poluga). Trening završavamo ili specifičnim sparingom u kojem se pokušavaju samo stvari koje smo taj dan radili ili normalnim sparingom, nekoliko krugova po pet do šest minuta. Zatim se na samom kraju radi istezanje i onda je svatko slobodan ići kući.
Treninzi se razlikuju jer se dijele na početne i napredne. S početnicima se kreće uvijek od samog početka, stoga nije bitno nikakvo prijašnje iskustvo u (borilačkim) sportovima.
Također, više informacija o klubu i rasporedu treninga možete pronaći na našoj web ili Facebook stranici BJJ RIJEKA. Dovoljno je da pošaljete poruku ili nazovete tamo navedeni broj telefona.
Recite nam ponešto o seminarima samoobrane, također gdje i kako se zainteresirani mogu javiti?
– Seminare samoobrane za žene sam počela voditi pred malo više od godinu dana, a odaziv je svaki puta sve veći. To su seminari koji uključuju najjednostavnije tehnike samoobrane. Na tim seminarima nećete učiti kako se obraniti od puške, pištolja, sjekire i sličnih rekvizita, nećete učiti bacati napadača preko ramena ili slomiti mu nogu nekakvom polugom na podu. Ja sam realist, ne slovim za majstoricu svih borilačkih vještina, stoga se niti ne upuštam u podučavanje nekakvih tehnika koje mogu kod nekih izazvati lažno samopouzdanje i kasnije mogu biti kobne za život. Na mojim seminarima samoobrane, proći ćete kroz tehnike koje uključuju obranu od svakodnevnih situacija koje se mogu desiti u školi, na cesti, u disko klubu, na autobusnoj stanici itd. kao što su: povlačenje za ruku, kosu, gušenje, hvatovi straga te mnogi drugi.
Seminari služe kao primjer svega onoga što se može steći samo treniranjem.
Zadnja dva seminara sam imala na Filipinima i u Puli. Sljedeći će biti u Španjolskoj, pa nakon toga opet u Rijeci. Ne znam točno kada ali obično uvijek bude oglašavanje na internetu par tjedana prije seminara, kako bi se ljudi mogli organizirati.
Kakve su vam želje i planovi za dalje?
– Želja mi je da naš klub brazilske Jiu Jitse “Rijeka” nastavi rasti te da bude jedan od najboljih klubova u Hrvatskoj. Želja mi je da moji učenici nastave trenirati, postizati vrhunske rezultate te da jednog dana svi imaju crni pojas.
Također bih voljela ostvariti veliki ženski tim natjecateljica. I voljela bih kada bi se grad malo više angažirao oko sportova i vještina koji nisu toliko popularni kao npr nogomet, rukomet i karate, ali svejedno iz dana u dan pomažem ljudima da se izgrade i kao osobe i kao sportaši.
Kako je trenirati snažniji spol “njihovom” sportu?
– Na početku me brinulo hoće li će me prihvatiti kao trenericu s obzirom na to da sam žena koja je ujedno i puno manja od većine muškaraca. Ponekad sam se pitala hoće li me ozbiljno shvatiti, ali problema nije bilo kada su vidjeli da znam o čemu pričam. Imala sam iskustva u natjecanjima, pohađala sam razne seminare, radila na sebi. Nije da sam se samo probudila jednog dana i odlučila biti trenerica Jiu Jitse. Osim toga, uz mene su na početku, kao i sada, uvijek bili dvojica mojih prijatelja, Krešimir Linić i Nino Mrvoš. Neizmjerno sam njima zahvalna za svu pomoć.
U Jiu Jitsi nije toliko bitno koji si spol. Svi smo ravnopravni. Jiu Jitsu je sport gdje tehnika prevladava snagu. A mogu reći da sam sretna što u klubu imamo tako zdravu i otvorenu ekipu. U našoj dvorani svi učimo jedni od drugih i svima nam je cilj biti što bolja verzija sebe, tako da njima nije bitno jesam li ja žena ili muškarac, bitno im je samo da mogu učiti od nekoga. A ja i dalje skupljam znanje i iskustva na raznim seminarima, natjecanjima, kampovima i treninzima van Hrvatske kako bih na njih prenijela što više toga mogu.