Arsen Miletić: na putu u nove izazove

Ne znam jesam li baš poznat u svijetu, ali činjenica je da su mi fotografije osvanule u Americi i Japanu. Tom prilikom bih izdvojio fotografiju objavljenu u National Geographic-u koja me je na jako lijepi način, iznenada promovirala, a koja je kasnije tiskana u Hrvatskom primjerku National Geographica. Drugi dio koji bih istaknuo je mala izložba nekih od mojih fotografija u dalekoj Yokohami. Nažalost, osobno nisam bio u mogućnosti tamo prisustvovati, ali za sve se pobrinuo moj dragi prijatelj, dizajner Japanskog parka kod osnovne škole na Vežici, Hayato Iso. Odnosno, to je bila i njegova zamisao.

Na to sam nekako najviše ponosan, iako bih tome mogao dodati nekoliko osvojenih zlatnih, srebrnih i brončanih medalja natječaja za najbolju sportsku fotografiju, kao i objavljivanje mojih fotografija u nekim domaćim i stranim tiskovinama.

Prvotno sam želio odgovoriti da nema toga što ne volim fotografirati, ali onda sam se morao ispraviti i dodati da ne volim, odnosno ni ne fotografiram, vjenčanja i krštenja. Premda će se mnogi zapitati zašto, odgovor je, makar kad je o meni riječ, jako jednostavan: ja tu ne vidim baš previše umjetnosti. Nekako mi je to kao neki kliše, rad na pokretnoj traci. Neka me krivo ne shvate neki od prijatelja fotografa, ima klišeja i u drugim  granama fotografije ali ovdje mi nekako najviše smeta pa eto razloga zašto ja odbijam fotografirati vijenčanja i krštenja.

Ne znam kako tko doživljava ili živi fotografiju, ali moje mišljenje je slijedeće: svatko tko ima novaca može si kupiti najbolju profesionalnu foto opremu te sa malo truda u savladanju osnovnih stvari u fotografiji napravit će vrlo vjerojatno tehnički solidnu pa čak i dobru fotografiju. Međutim, ako taj dotični novopečeni fotograf nema “oko”, stavljam naglasak na oko i komadić umjetnosti u duši, teško da će ikada doći do neke vrhunske kvalitete i dosegnuća kod njegovih fotografija. Po mome sudu i po mome gledanju i življenju sa fotografijom, ona sama vas mora zaintrigirati, zapanjiti, mora vas natjerati da je gledate otvorenim ustima. Da skratim, fotografija treba imati svoju priču koja će privući svakog promatrača naosob.

Istina je da sam duže vrijeme radio ˝Streetstyle by Arsen˝, odnosno više od tri godine i nažalost moralo je i toj lijepoj suradnji doći kraj. Jedan dio zbog samog zasićenja, a veliki dio zato što jednostavno nisam imao vremena za pokriti sve obaveze koje sam sebi natovario. Da ne ostanem bez odgovora što se tiče Riječanki; pa mogu samo reći da Riječanke definitivno imaju stila i što je najbitnije znaju ga nositi, odnosno prezentirati.

Tijekom fotografiranja je zaista bilo svega. Po zimi hladnoće, po ljeti vrućine te između toga kiše, a ti moraš napraviti seriju od svojih 15 do 20 fotografija. Naravno, bilo je tu i smijeha do suza, ali htio bih te sitne  anegdote ostaviti sebi za uspomenu.

Uvijek se nešto vrti po glavi, nešto se planira, pa se nešto briše, pa onda opet neki novi plan itd. Ali ako bude sve kako treba, ovo ljeto bi trebao imati jednu izložbu sa svojim prijateljom fotografom Ivanom Kosićem pod nazivom “more živjeti”. Materijala i volje imamo, još samo sponzore tražimo.

Ja inače najviše  komuniciram preko facebooka. Tu me zbilja svatko može naći (pregled fotografija je javan) te tu može upoznati moj rad i vidjeti preko 80 000 fotografija u raznim albumima. Na sva pitanja o suradnji, fotografiranju ili bilo čemu vezanom uz fotografiju odgovorit ću u inboxu. Pozdrav čitateljima i gledateljima Exstravaganta i hvala na pozivu na intervju!