Tajne nas čine misterioznima, produbljuju naš lik, čine ga enigmatičnijim. Nekim osobama na licima vidite da imaju puno tajni.
– Dakle, moja mala Nivi ima dečka i misli da je to – to. Krasno, tata će biti oduševljen. – mama se nasmijala i rekla ironično.
– Nemoj pliz reći tati.
– Pa nisam luda da mu kažem pa da pobjesni, znaš da njega zanima samo tvoj studij, učenje i uspjeh. Nikakvi dečki ga ne zanimaju dok ne diplomiraš. Ja nemam ništa protiv, samo neka je dobar prema tebi, nek ti je s njim lijepo i nemoj zapustiti učenje. Šššš, to je naša tajna.
Hihotale smo se u kuhinji, a mama je rekla da moram što prije položiti termodinamiku ili će sve izbrbljati tati. Uh, uplašila sam se, stresla sam se, stvarno sam navalila na učenje i teške zadatke, iako mi je ta debela knjižurina bila jako mrska a gradivo nezanimljivo. Kasnije sam shvatila da je morala osmisliti metodu kojom bi me ukrotila i prisilila na učenje jer malo sam previše visila na telefonu, maštala tada o današnjem mužu i premalo vjerovala mami. Ona bi si pak prije jezik pregrizla nego se izlanula tati.
Svašta smo nas dvije tokom mog odrastanja znale sakriti, dan danas nešto šuškamo, a tako će i ostati jer to su ipak – naše tajne.
Ima ljudi koji su eksperti za čuvanje tajni, svojih i tuđih, oni su hodajuće riznice tajni.
– Ja toliko znam o tim vezicama u gradu da bi izbio rat da se negdje izbrbljam – reče mi jednom prijatelj, gay. Nisam ni ja daleko pomislih, meni tajne doslovno dolijeću, imaju ljudi povjerenja pa ih rado prišapnu.
Pošli smo pješice po škriputavom snijegu, a ja sam još satima razmišljala o njegovim tajnama, koje mi je prišapnuo. Niti jedne minute nije mi palo na pamet da ih otkrijem. Ikada. Ikome. Nizašto. Što je jednom povjereno, zauvijek ostaje čuvano. To sam ja, jedna od onih riznica tajni i nema ključa koji bi ta vrata otvorio.
“Prsa su riznice tajni, usne su brava, dok je jezik ključ – stoga neka svatko od vas dobro čuva ključ riznica tajni svojih.”, kaže jedna arapska poslovica.
Nekoliko dana kasnije, isparili su mi svi pikantni detalji iz frendove priče, ne zato što ih nisam popamtila, nego zato što me nisu ni zanimali. Njegov život je njegova stvar, mislila sam, što ja imam s tim? Zašto bi razmišljala o tuđima, kad imam dovoljno svojih tajni? Slušanje i prikupljanje tuđih tajni vremenom tako počne nalikovati ormaru s knjigama, haljinama, cipelama, koje stalno skupljate, a kad imate dovoljno svojih, ne želite tuđe, ne razmišljate o tuđima. Baš vas briga za tuđe, imate svoje.
Uvijek sam se divila psiholozima, psihijatrima, otkud im tolika snaga da slušaju, prihvaćaju i čuvaju tuđe tajne a vremenom se pojasnilo, to su jednostavno jake osobe koje su se obavezale na šutnju, znaju i sposobne su odabrati opcije on/off.
Ljudi su osjetljivi na tajne, koliko god svoje čuvaju toliko tuđe žele otkriti. Čudan je to poriv, koji direktno govori o njihovoj moći samokontrole. Što spretnije čuvate vlastite tajne, to ćete lakše sačuvati tuđe.
O tajnama se ne priča, niti je pristojno niti pametno, to inteligentni i pametni znaju. Ono što vam je povjereno, povjereno vam je s razlogom. Nije tajna za svakoga, tako traži stabilnu, čvrstu i jaku osobu.
Oni koji sustavno prenose informacije drugima, zapravo ih se žele osloboditi ne razmišljajući da na taj način opterećuju drugu stranu, no kad se tajna jednom prihvati, prihvaća se i obaveza šutnje, jer tajna pripada samo onome koga se tiče i nikom drugom, nikada. Svejedno je pretpostavlja li to laganje, pretvaranje ili glumu, tajna se nikad ne odaje. Tajna je zaključena stvar i u niti jednoj situaciji ne smije se otkriti.
Svi ih imamo, male, velike, nema čovjeka bez tajni. Tajimo svašta, od ljubavi i veza do recepata i planova, u vezi posla ili privatnog života. Nekad nas čak pitaju gdje nabavljamo sirovine za svoje proizvode, iako je taj podatak direktno vezan uz naše dohotke i preživljavanje. Pitaju nas i kako smo nešto u životu postigli, ostvarili, tajeći pritom sve svoje korake.
Nekad tajimo i godine, razlog sreće, dobrog izgleda a ponekad nas pitaju i koja je tajna naše sreće, uspjeha. Tajne su tako sastavni dio svačijeg života, nastanjene u našoj podsvijesti, često zakopane i zabačene ondje, raznim opravdanjima, objašnjenjima.
Neke su bezazlene, da se otkriju, nikome ne bi naštetile dok bi one krupnije mogle naštetiti onome tko ih otkriva kao i onome koga se tiču stoga ih treba junački čuvati ili reći samo nekome kome jako vjerujemo. Mudraci tako kažu, imaš li tajnu radije ju šapni u zemlju nego drugoj osobi, a najbolje ih čuvaju ispovjedaonice i zidovi crkve, jer Bogu i njegovom službeniku najviše se vjeruje.
Tajna je povjerljiva informacija koju čuvaju samo određene osobe, a na ovaj način postavljamo granice koje samo probrane puštaju unutra. Kad se nekome povjerimo, mi zapravo toj osobi dajemo čast; povjerenje nas povezuje a potpuno je jasno, ako se ono naruši, da ćemo snositi posljedice. Ponekad i fatalne. Osim što sobom može donijeti velike nevolje, psihičke i fizičke, može snositi i zakonske posljedice jer tajne su zaštićene i brane se čak i zakonom (zaštita privatnosti i sl).
Neki ljudi navikli su dijeliti gotovo sve informacije sa svojim prijateljima što jača njihovu vezu, jer se međusobno povjeravaju, međutim, koliko je to dobro ili loše za njih, shvatit će vremenom. Čak i najdivniji, najodaniji prijatelji mogu zastraniti, uostalom, nije li ono Juda naštetio Isusu, a nakon izdaje sam sebi presudio? Tajne su stoga samo za najjače među nama, one najodanije, najhrabrije, najbolje, nepotkupljive prijatelje.
Stoga, kad vam netko i povjeri svoju tajnu ( samo vama) smatrajte se počašćenim, shvatite, smatra vas tajne dostojnom i jakom osobom.
Žene teže čuvaju tajne nego muškarci, potvrđuju neka istraživanja, no to nikako ne može biti opravdanje za dugi jezik i tračeve, koji su često produkt loše, zle namjere. Radi se ipak o slabim osobnostima koje ni sebe nemaju pod kontrolom a kamoli tajne. Tako neke otkrivaju drugima vrlo osobne, tuđe i privatne, povjerene informacije, zašto treća osoba, iako je zdrava nema (više) djece, kakve ju zdravstvene tegobe muče, u kakvim je odnosima sa ostalim ukućanima, partnerom, koliko i kako zarađuje, s kim se druži i iz kojeg razloga je povukla (ili nije) neke poteze. Nadalje, pričaju o tuđem životu, jer nemaju vlastiti, odnosno, potpuno su nezadovoljne sobom i svojim postojanjem.
Stoga bi pametan savjet bio “Pripazite kome se povjeravate, samo neke zaista zanimate i ako mogu, rado će pomoći, ostali su samo znatiželjni i hrane se tuđom nevoljom.”
Neke se stvari uče, a jedna od njih je i samokontrola. Tajna je tako odgovornost koja traži jakost i samokontrolu, a ako niste u stanju imati kontrolu nad sobom, svojim mislima i junački je čuvati, radije odmah odbijte da vam se išta povjeri.
Tajne nas čine misterioznima, produbljuju naš lik, čine ga enigmatičnijim. Nekim osobama na licima vidite da imaju puno tajni. Na usnama vidite da li su i koliko dobroćudne. Priroda ima savršeni izričaj kojim upućuje na opasnost, ali i povjerenje.
I to me nekoć naučila mama. “Čitaj s lica, posebno usana, ne pitaj, tamo sve piše.“
Autor: Nives Stepinac Grgurić