Hrana i piće su oduvijek bili glavna preokupacija ljudskoj rasi. Zbog nje su počinjali i završavali ratovi, prekomorska putovanja, slučajno se nalazili novi kontinenti; ona kumuje svakom slavlju i tugovanju, poslovnim sastancima i obiteljskim druženjima; pomaže boljem udvaranju i kupuje isprike radi lošeg ponašanja… Ljudska karakteristika je da neobično volimo komplicirati. Imamo previše izbora koji ne olakšava život, već stvara nove probleme. Na primjer, hrana treba ostvariti puno uvjeta da bi u našim očima i bila hrana. Pa tako o tome što ćemo jesti odlučuje naše društveno okružje, vjera, skrb o zdravlju ili jednostavno sklonost prema određenom okusu… Dobro smo izbirljivi! Sve dok nam je trbuh pun. Sve dok je pomoću industrijalizacije i laboratorijskog uplitanja svaka godina rodna, pa imamo supermarkete pune izbora…
Danas je svaka godina rodna i to ne treba zaboraviti. A gdje je nestala hrana? Prilikom svake posjete istom tom supermarketu ovo nam pitanje tutnji kroz glavu. Danas je prehrambena industrija na svom vrhuncu. Proizvodi se toliko toga da čovjek više ne zna što i kada jesti, te stoga svakako treba detaljne upute! Priča se o nutritivnim vrijednostima, kalorijskom unosu, mikronutrijentima, makronutrijentima, alergenima… Cijeli je cirkus nastao oko jedne primarne ljudske potrebe.
Šarena svjetla i veseli omoti su umornom čovjeku koji radi 12 sati dnevno posve odvukli pažnju i sakrili od njega činjenicu da je prava hrana zapravo ustupila mjesto artiklima s jako dugim rokom trajanja. Te su prerađevine toliko organske da ih čak ni gljivice, truleži ne napadaju… Gdje su bakini domaći kruhovi koji bi zamirisali cijelu zgradu, mlijeko koje je sadržavalo toliko masnoće da si mogao ruke mazati, kisele i ružne jabuke koje ne izgledaju kao manekenke zapakirane u celofan, mirisne naranče i mandarine pune koštica, ukusan krumpir, domaći rezanci, domaći džemovi s kožicama od šljiva i marelica, domaća zimnica i sve ostalo sačuvano u sjećanjima svih onih koji su imali sreću odrastati u osamdesetima? Nisu više potrebni. Kada god hoćemo možemo kupiti bilo što.
Kako samo pogrešno ovo zvuči! Ali, i ovi šareni artikli su prije koju godinu dobili odgovor u obliku od još jedne od vodećih (hibridnih) industrija u svijetu – industrije zdrave hrane. Samo malo. Zdrave hrane? Pa zar hrana ne bi trebala općenito biti zdrava? Kakva je onda »obična« hrana? Otrovna? Na žalost u zadnje vrijeme i jest.
Toliko latinskog na poleđini nekog pakiranog proizvoda »formally known as food« nisu vidjeli ni stari latini. I tako na scenu stupa Bio, Eko, Etno i Zdrava prehrana. Na žalost, ali tako je. Predivno upakirane namirnice čudnih imena iz nekih dalekih krajeva koje jedva nalazimo na zemljovidu. Ananas, mango, rajčicu, papriku. Nije bitno je li im je trenutno sezona sazrijevanja ili ne, uspijevaju li uopće u klimatskim uvjetima u kojima je naše tijelo prilagođeno živjeti… Sve je dostupno svakodnevno i kupovina ovisi samo o našem financijskom stanju i gužvi na blagajni.
Možda ipak treba malo pogledati i pronjuškati po svojoj okolici. Možda pred nosom imamo nešto što se može zvati Superfood, a lako je dostupno. Financijski i prostorno. Koliko god nešto bilo super zdravo, svježa i neprerađena namirnica iz kontroliranog uzgoja/porijekla je daleko bolja. Zato pitajte susjeda koji obrađuje vrt ima li što viška povrća; vjerujte, ima.