15.5.2008. sezona je završila, Mario je imao tri tjedna pauze i napokon krećemo put Lijepe naše. Nakon osam sati vožnje prvo dolazimo kod njegovih gdje ćemo, po dogovoru i boraviti za vrijeme njegovog godišnjeg. Stigli. Upoznaje me sa roditeljima i mlađom sestrom. Divni ljudi. Predivni. Dragi, simpatični, skromni, s obje noge na zemlji, baš kao što je bio i on. Primaju me kao vlastito dijete. Kao drugu kćer. Pričali smo dugo u noć, svi sretni, znate već zbog čega.
Sutradan jutro. Ustajemo lijepo naspavani i nakon doručka krećemo u posjet mome tati. Naime, kako su moji roditelji razvedeni, otac je živio s novom ženom, s kojom sam bila u odličnim odnosima, u malom selu koje je smješteno malo iza grada heroja, Vukovara.
Dolazimo pravo na ručak i mirno objedujemo. Otac oduševljen Mariom! Rodila se ljubav na prvi pogled. To je jasno i potvrdio. Ugošćuje ga kao svoga sina, kojeg nikada nije imao. Nakon ručka počinje rasti napetost, jer ocu moramo priopćiti znate već koje vijesti… I tako sjedimo za stolom, prelazimo sa teme na temu, ali nikako da se dohvatimo one, najvažnije. Mario gleda mene, ja gledam njega. Lupa me s nogom ispod stola. Ja, pomalo iliti popuno nervozna, streljam ga pogledom. Mislim si sad ću, ili nikad! Tata, imam ti nešto za reći… Pogleda me, sve mu je bilo jasno, jer naime, pamet sam naslijedila od njega… 🙂
Trudna sam mjesec dana. Iako je naslućivao, šok. ŠOK I NEVJERICA. Pogled u prazno. Muk i tišina. Nakon par sekundi koje su trajale kao sati, promrmlja; “Pa dobro, što je tu je…. Mario hajmo malo van na zrak, da zapalim cigaretu” LOL. Sad mi je LOL, no onda mi baš i nije bio!
Pričaju oni tako vani, a ja se veselim s tatinom ženom koja je vijest jako dobro primila i bila jako sretna, s obzirom da me znala od djetinjstva i voljela kao vlastito dijete. Teme su se nastavile s prepričavanjem kako mi je bilo u Linzu, kako smo provodili dane, pa o Mariju kao čovjeku koliko je divan. Vraćaju se Mario i tata nazad u kuću i tata moli da ja ostanem kod njih, ipak nismo niti vjenčani, tek smo par mjeseci u vezi, a tako nešto se radilo u stare dane, otac je naime dosta staromodan. Dobro tata, ostat ću, a Mario naglašava da će me unatoč udaljenosti, posjećivati svaki dan, ne mene, nego mene i bebu, a da će ostatak vremena iskoristiti da se vidi sa starim prijateljima u Osijeku. Super. Dogovor je pao.
Tako je i bilo. Dolazio je svaki dan. Družio se s mojim tatom kao da se znaju godinama, a i kao što sam rekla, prihvatio ga je kao sina i bio ponosan. Pokazivao mu zemlju. Pričao o poslovima, ponosno upoznavao sa prijateljima i poznanicima. Mario je bio jako brižan, stalno mi je ljubio trbuh. Brinuo se da li sam jela. Ma sam Bog mi ga je poslao…
Nakon tako 14 provedenih dana, moja mama, koja je nakon rastave braka preselila u kuću na moru, nas poziva da ju posjetimo tih preostalih sedam dana, koliko je Mariju ostalo od godišnjeg, a i bilo je divno vrijeme krajem petog mjeseca tako da je bilo idealno. Odlučujemo se prihvatiti poziv, pakiramo se i palimo na more.
Stižemo, mama sretna, jer ona zna od prvog dana, ljubi mene, ljubi Marija i smješta nas u apartman. Došlo nam je nešto kao medeni mjesec, iako kao što rekoh, nismo bili vjenčani niti smo, bar ja, planirali tako nešto skoro.
Dane provodimo na plažama, sunčamo se, kupamo, uživamo punim plućima, mama je preukusno kuhala i divno nas ugostila, uostalom, dijete sam joj. Svi smo bili potpuno sretni. Pa i anđeo u meni…
Prvi kišan dan. Bura. Ne ide nam se nikud, dan provodimo sa mamom i u apartmanu, izležavajući se. Ležimo tako popodne na krevetu u boravku, sjećam se kao da je bilo jučer i jedemo gumene bombone.
U jednom trenutku gospon Mario vadi Haribo bombon, uzima mi ruku i ….. i pita… “Hoćeš se udati za mene?”…..
To be continued…..
Autor: Ivana Mijatović