Iako nisam vjerovala u instituciju braka, te sam smatrala da, ako se dvoje ljudi istinski i bezuvjetno vole, papir je potpuno nepotreban. Da ne spominjem bijele kićaste vjenčanice, cirkuse oko svatova i slično… Jao… Unatoč tome svemu, moj odgovor je naravno bio, DA…
Povratak u stvarnost. Kraj odmora. Počinju pripreme i slijedi prvenstvo.
Početak šestog mjeseca, vraćamo se u naš Linz. Nas troje.
Mario je naporno trenirao, a ja sam dogovarala preglede kod ginekologa, kuhala mu, shoppingirala za sebe i bebu. Iako volim, pratim i živim modu, te nema Ella i Vogua koji nisam kupila, tako da sam vrlo dobro bila upućena u trenutne trendove. Ulazak u Prada trgovinu mi je još uvijek bio nestvaran, tako da smo to obavljali skupa. Iskreno, pokupovala sam sve što se moglo u H&M-u! Štoviše, hodala sam kao njihov zaštitni znak. I dan danas to radim. Smatram da ne moraš imati potpis da bi bio IN, od običnih krpa bih sastavljala kombinacije za koje bi me ljudi pitali “koga” nosim… Sebe!
O vjenčanju nismo puno pričali, znali smo da će biti negdje
u devetom mjesecu i to samo kod matičara. Kumovi, najbliži prijatelji i to je
to. Sasvim dovoljno.
Tako je i bilo. Nije bio bitan mjesec, ali datum je morao
biti osamnaesti. Jer Mario od pamtivijeka nosi broj 18 i to mu je zaštitni
znak. 18.9.2008. Može. Sve dogovoreno. Mala ceremonija i ručak s bliskim
prijateljima. Više nego dovoljno. No, danas mi je pak drago da sam kročila u
taj brak, ne samo zbog trudnoće i osiguranja…
Ljeto je proteklo u znaku ljubavi, prvenstvo je počelo, on
je igrao, trenirao, ja sam kuhala, čitala, šetala, voljeli smo se, mazili,
pazili ma, bilo je bajkovito.
I tako lagano, da nismo niti primijetili, na vrata nam je
polagano pokucala i jesen, dunjo moja. Bližio se 18. u mjesecu. Mislite da me
hvatala panika? Niti malo!
Vjenčanicu kao što rekoh, nisam planirala niti išta slično,
kupila sam krasnu sivu trudničku haljinicu za cca 70 eura i naravno, unatoč
trbuhu i kilama, štikle od 12 centimetara.
Dan po dan, došao nam je i 18.9. Vjenčanje bilo zakazano za
13h sati. Okupljamo se ispred matičnog ureda, nas dvoje, odnosno troje, i
kumovi. Prijatelji će doći samo na ručak. Po mojoj želji.
Danas mi je malo žao, ali eto, mladost-ludost.
No, osim nas i kumova, nakon nekoliko trenutaka, okuplja se
cijeli klub! Što se događa? Presica Lask-a u uredu do nas! Neeee…. Nama se to
ne događa! Kako je Mariov kum bio Ivica Vastić, legenda austrijskog nogometa,
premještaju nas u prastaru zgradu preko puta, na tavan, da dobro ste pročitali,
na sam TAVAN zgrade kako ne bi sutradan osvanuli na nekoj naslovnici! O.K i to
je bilo bolje nego ovo drugo navedeno.
Nakon izuzetno kratke ceremonije, odlazimo u obližnji caffe
bar, slash restoran, na ručak. Mi, kumovi, Čavline i Davor, Mariov tada najbliži
prijatelj. Kako smo vjenčano prstenje stavili puno ranije, ručak je bio kao i
svaki drugi, baš kao da se ništa nije dogodilo.
Poslije ručka vraćamo se u stan, odmaramo, Mario predvečer
odlazi na otvorenje nekog novog caffe bara, ne zato jer je htio, nego zato jer
je morao doći cijeli sastav Laska.
Četvrtak kao i svaki drugi. Ali bio je daleko od toga.
Promijenio mi je život. Jer ovo ljeto 2017., odnosno jesen, punimo 9 godina
predivnog braka.
Jesen je proletjela i napokon stiže zasluženi godišnji. Ali
ovaj Božić nećemo slaviti u Hrvatskoj s obzirom da mi je termin poroda bio
19.01.2009.
Naravno nije nam bilo dosadno, prijatelji iz Klagenfurta nas
pozivaju da dođemo na popularno skijalište 18.12. i proslavimo prijateljičin
rođendan. Sjećam se kao daje bilo jučer. Sjećam se svakog poklona koji sam
pažljivo birala. Puta. Prelijepe Austrije zimi. Svega.
Bilo je predivno. Skijalište. Prijatelji. Prepričavanje
dogodovština. Smijeh. Veselje. Ja na vrhu planine, a termin za mjesec dana, s
tim, zaboravila sam spomenuti, doktor mi je napomenuo da ću roditi dva tjedna
ranije, jer je beba velika i da se čuvam. Na jedno uho ušlo, a na drugo izišlo.
I bolje da je bilo tako jer je, sve je prošlo perfektno.
Godišnji ne znam da li je prije došao ili prošao i počinju
pripreme. Mario treba na put 11.1. E sad već počinje lagana napetost. Kako ćemo
to izvesti… Jednostavno! Odnijeti ćemo stvari u bolnicu i kada dobijem
trudove nazvat ću broj koji su mi ostavili i oni će doći po mene. Ipak nadimak
“Super Mario” nije bio uzaludan!
Subota 9.01. meni odlazi cervikalni čep. Hm. Zovem tatu i
otvoreno mu govorim, tata je po struci veterinar i on mi hladno odgovara;
“To kravama ode četiri dana prije nego se otele, rodit ćeš za tri do četiri
dana najduže!” LOL. A Mario u
ponedjeljak putuje. Ništa. Sjedimo i čekamo. Dolazi ponedjeljak i Mario odlazi
na pripreme. Ja ostajem sama. Nisam bila nervozna. Zbilja nisam. Znala sam da
sam u najboljim rukama, iako sam bila sama.
No, gosponu Mariju nije bilo tako. Jako se brinuo. Toliko
da je lažirao tešku prehladu i u utorak me iznenadio svojim povratkom! Nevjerojatno,
on je zbilja to učinio!
Utorak noć. U dav ujutro budi me lagana bol. U četiri ujutro
bol jača. U šest ujutro znam da ću taj dan roditi. I da je tata bio u pravu! 🙂
Ustajem sasvim smireno, šminkam se, odijevam
Victoria”s Secret Pink trenirku, pravim frizuru. Polagano budim Marija. “Što je?”
Imam trudove svake četiri minute. Moramo u bolnicu. On u šoku skače iz kreveta,
odijeva se u roku sekunde i krećemo put bolnice. Ja mrtva hladna. Kao da idem
na kavu. Pomislim- pih ti trudovi, pa to nije ništa, žene potpuno
preuveličavaju!
U bolnici nas prima naš doktor i smješta u rađaonu, takvu
kao što je kod nas recimo, poliklinika Podobnik. “Gospođo Mijatović, želite
li epiduralnu?” Tko, ja??? Ma ne, što će to meni!
Nakon nekog vremena…. Jaoooo. Jaooooooo. Jaoooooo kad su
počeli pravi trudovi…. “Mario bježi po anesteziologa!!!!!” Urlam!
Trči Mario po bolnici, ne zna gdje mu je glava, ali bilo je prekasno… Ona je
odlučila doći na ovaj svijet… I došla je polako… I promijenila nam živote
zauvijek…. Mia.
To be continued…