I evo nas opet u Marseille-u (ne dao Bog). Ovo iznad je Cathedrale de
la Major, velika katedrala koja se nalazi u luci. Nama je bila usput
jer smo se uputili u stari dio grada, Le Panier. Stari dio je pun malih
kućica i vrtoglavih uličica. Naišli smo na neke galerije i naizgled se
činio pitomiji od druge strane grada gdje smo bile smještene. Baš u
trenutku kada smo primijetile da je lijepo i da nema smeća oko nas:
Vratili smo se na početak :D. Trenutna situacija oko smeća u
Hrvatskoj također nije bajna, ali ja se nadam da ovakvi prizori neće
postati naša stvarnost. Malo smo se gubile po ulicama, već smo bile
skroz umorne od otvaranja i zatvaranja mape koju smo nabavili kada smo
došli. Na kraju se poderala. U jednom trenutku nas je jedan gospodin
zaustavio i zamolio da pogleda kartu. Raširile smo ju i on je gledao i
gledao i gledao, i već je postalo totalno neugodno koliko dugo gleda u
kartu da sam ja već pomislila da je s nama gotovo. Hahaha. Onda je samo
otišao.
Čisto da shvatite ozbiljnost situacije prilažem ovu fotografiju.
Inače, sve fotografije je snimila Glorija, tko bi drugi?! Tu smo čak naišli
na nekoliko turista, a kada kažem nekoliko mislim na šest ili sedam
osoba.
Što se tiče gastronomije u gradu, tradicionalno jelo u Marseille-u je Bouillabaisse,
tzv. bujabes. To je riblji specijalitet koji se sastoji od juhe, a
glavno jelo je riba od koje se radila ta ista juha. Nismo bile previše
nabrijane da probamo, tako da od bujabesa nismo vidjele ni kost. Hranile
smo se salatama i tjesteninom, a jedan dan smo odlučili smrskati pile.
Francuzi dosta jedu patku, ali ja sam se toga sjetila tek kada smo se
vraćale doma. Sushi barova na svakom koraku a uređeni su kao kuće za
barbike. Svi više manje u rozo bijeloj boji. Vrlo umjetno. Ima nešto i
egzotičnih kuhinja, ali mi smo birale ziheraški, ako je to ikako moguće
ovdje. Cijene su također vrlo visoke. Zanimljiva stvar je što piju samo
Heineken. Ja kao ljubitelj piva nisam previše profitirala od toga, ali
Bože moj, bilo je samo još jedno “really?”, mislim da sam toliko okretala očima da sam vidjela unutrašnjost mozga.
Ako pričamo o šopingu u centru grada, onda ronimo
suze. Zamislite sve one neke dućane koje u Hrvatskoj u pravilu
zaobilazite ili ste čak zaboravili da ti brendovi postoje. (npr.
Morgan). Plus hrpu kineske robe koja je sada vrlo trendy ali je totalni
fuš. Ali, pošto najveći dio populacije čine Afrikanci i Afrikanke njima
je neon baš sjeo. From head to toe. High street brandovi koji su
prisutni su Zara, H&M, Mango. Ovo na slici je Mango, na 3 kata. U
kojem nema ništa. Tako divna stara zgrada, unutrašnjost i sami vidite.
Glorija i ja smo odmah zamislile ovdje concept store s dizajnerskom
odjećom, obućom, nakitom, namještajem?!. Dakle, nula bodova. U Zari rade
cure koje su toliko neljubazne i nepristupačne i bilo je evidentno da
ćemo imati neki okršaj s njima. H&M nam je u pravilu služio kao
filter kada smo primijetile da nas netko prati. Hahaha, shit!
COS je bio naš safe place. Tamo smo provodili dosta vremena, pomno
pregledavajući novu kolekciju, a imali su i dobro sniženje. Vrlo
ljubazno osoblje i pristojnost na nivou. Moram ipak dodati da nam je
zaštitar bio za petama, vjerojatno smo mu bile sumnjive što se toliko
motamo po dućanu. Sviđa mi se dućan, nije previše velik, a ima
raznovrsne odjeće i mislim da svatko može naći dobar komad za sebe.
Volimo COS. Od dizajnerskih dućana zamijetile smo Louis Vuitton, Kenzo,
Manoush Arora, Hermes i Sonia Rykiel. Ušli smo u Soniu nakon
cjelodnevnog pješačenja, obje u haljinama i s turbanima, a na nogama
japanke. Malo prljave noge, možda. Na ulazu nas je dočekalo jedno veoma
elegantno muško biće koje nas je ljubazno “ugostio” i čavrljao s nama o
brendu. Pokazao nam je dio nove kolekcije i pomalo sramežljivo se
ispričao što vitrina za modne dodatke nije savršeno ispolirana. Obje smo
pomislile isto: ovaj čovjek vjerojatno ne živi u ovom gradu, nego ga
svaki dan helikopter dofura na posao. :D. Ušle smo po malo glamura i
dobile smo ga. Thanx, pal! Imaju i nešto svojih dizajnera, koji su nama
nepoznati, ali dalo bi se šopingirati na tim mjestima.
Svaki dan smo jele savršene sladolede i palačinke. Zbilja su
specijalci za slastice, ovaj sladoled nas je oborio s nogu. Speculas
kekse guraju u sva moguće slastice. Ja ih inače zovem crkveni keksi jer,
tako, imaju neki vintiđasti okus, po crkvi. Baš u ovoj slastičarnici
cure nisu znale beknuti engleski, pa čak i kada su googlale voće nisu
znale o čemu se radi. Bonk!! U gradu nema besplatnog interneta, ovdje
smo ga našli.
Zadnji dan smo išle u dućan sa slatkišima da podignemo razinu
sintetičkog šećera. Ja sam bacila žvaku na pod. (sram me bilo, ali bila
sam uzbuđena što ću isprobavati bombone). S punim ustima sam šetala po
dućanu i onda mi je Glorija rekla da se to ne smije. Ja uvijek u takvim
dućanima imam feeling da se to može, sjećam se da sam na maturalcu u
Amsterdamu isprobala toliko bombona da mi se više ništa nije kupovalo.
To stvarno nije u redu, ali kupila sam kesu. Počastile smo se s
narukvicama, sreća živa da smo jednu sačuvale za noć na aerodromu. :D.
Moja žvaka s početka je itekako bitna zato što kada smo izlazili iz
dućana neki dečkić ju je dignuo s poda i dao svojoj malo seki koja je
plakala. Sweet! <3
Ja više ne znam jesam li sve pohvatala, ali bilo je to jedno super iskustvo i ovaj tekst
sam napisala radi zabave ali i radi toga da skrenem pažnju na Marseille.
Vi ćete sami odlučiti hoćete li tamo putovati. Preporučujem da se grad
pogleda, ako vam je usput za St. Tropez :D. Ova fotografija je nastala u
kasne noćne sate na aerodromu kada smo razmišljale da izvučemo nove krpe
iz kofera i napravimo session. Nije se dogodilo. To ostavljamo za neki
drugi, sretniji grad <3
Autor: V.Š.
Fotografija: Glorija Yorke