Nemam osjetljivu probavu. Bez ikakvih problema preživjela
sam zemlje poput Tunisa, Kube, Egipta, Tajlanda… Možeš zamisliti koliko me onda
iznenadio proljev/sraćka/dijareja/zovi ga kako hoćeš, ni više ni manje nego u
Valenciji.
No, da krenem od početka.
Bio je to kratki boravak u trećem po veličini Španjolskom
gradu. Bilo je to prvo Larino putovanje avionom. Svijetla grada iz zraka
komentirala je onako kako to samo djeca znaju: mama, vidi, grad izgleda kao
Božić. U svakom slučaju, zanimljiva perspektiva. I ja želim takvu.
Stigli smo u pet do ponoć. U to vrijeme, taksi je jedina
opcija za odlazak u grad. Osam kilometara koliko otprilike treba do centra, u
noćnoj tarifi platili smo 25 eura, i to nakon što smo napokon pronašli taksi s
autosjedalicom, jer nas nitko nije htio primiti s djetetom bez tog dodatka.
#ikodnasistotako #ne
Dolazimo pred apartman, recepcije nema. Večer prije dobili
smo mailom upute o preuzimanju ključeva. On utipkava šifru na vanjskim vratima.
Ulazimo unutra, od ključa nas dijeli još samo jedna šifra. Govorim mu: vidiš,
sve je po planu. I bilo je. Do trenutka kada smo otvorili mini sef u kojem su
trebali biti ključevi. Pogađaš. Nisu bili tamo.
U ponoć i pol. #luhuhuzeri
Lara sjeda na pod, on uznemireno hoda lijevo desno, a možda
mu je i izbio osip od muke. #truestory
Ja zovem broj koji je pisao u mailu i smijem se, jer, ovo je avantura.
Srećom, stvar je riješena vrlo brzo i ključ nam stiže taksijem za deset minuta.
Smještamo se u stančić u centru grada. San jedva dolazi na oči. Jedva čekamo
sutra.
Prvo buđenje u nepoznatom gradu. Taj osjećaj. Znaš već
koji. Neprocjenjivo. Izlazimo i krećemo do povijesnog dijela grada, od našeg
smještaja udaljenog parsto metara. Prvi dojam – divno je. Arhitektura
prelijepa. Kamo god pogledaš, imaš što vidjeti. Ciutat vella, kako zovu stari
dio grada je šarmantan upravo onoliko koliko sam se nadala da će biti.
Prolazimo kroz trg Plaza de la Reina i idemo ravno do centralne tržnice.
Kupujemo banane, jagode u čašici, par mandarina i prirodni sok od naranče.
Cijene pristojne, ništa više nego kod nas. Primjerice, cijena čašice jagoda
slatkih kao med (tako uvijek piše na riječkoj placi, s tim da su ove zaista
slatke kao med) je desetak kuna, a dva dcl cijeđene naranče sa slamkom dobiješ
za 1 euro. Šopam nas vitaminima, jedemo, uživamo, sretni smo. Proljev još nije
prisutan.
Nastavljamo istraživanje. Put nas vodi kroz divne uličice,
ulazimo u nekadašnje carstvo trgovine svilom La lotja de la sedja. Šetamo kroz
Barrio Carmen, dio grada koji posebno živne u večernjim satima. Obilazimo Plazu
de la Virgen, Plazu de la Reina, fotkamo se ispred katedrale, ali ne ulazimo
unutra. Šest eura po osobi, plus još dva ako se želiš popeti na zvonik nam se
učinilo previše za posjet crkvi. Iako se u njoj čuva Sveti gral himself. Ili
barem misle da je kalež koji imaju unutra upravo THE kalež. Svidjela mi se ta
misao, pa sam odlučila vjerovati da je
baš u ovoj katedrali odsjeo Sveti gral. On se samo nasmijao, onako, u
“bitch please” maniri. Lara nema pojma što je Sveti gral. Objasnim
jednom.
Jutro provedeno u lutanju ulicama i trgovima završavamo u
preslatkom malom restoranu. Naručujemo “menu del dia” koji se obično
sastoji od predjela, glavnog jela, deserta i kave, a često uključuje i
piće, po cijeni koja se kreće od nekih 8
do 15 eura., najčešće 10. Uglavnom ovisi o tome u kojem si dijelu grada. E, tu
dolazimo do onog problema s proljevom. Naručujem paellu. Morsku. Jer je paella
tradicionalno valencijansko jelo. Potječe od tamo i naravno da ću to jest. On
naravno neće. On će komad mesa. Pojela sam škampa i bacila se na dagnju. Nije
mi izgledala sjajno i dok sam ju jela prošlo mi je kroz glavu da to možda ipak
nije najbolja ideja. I nije bila. Ne mogu tvrdit sa sigurnošću, ali to je
jedino što sam tog dana ja jela, a ostatak moje ekipe nije. Drugi put opet
naručujem paellu, ovaj put s komadom pileta, za svaki slučaj. Bila je solidna, no hrana nas se nije dojmila
nešto posebno. Sigurna sam da smo jeli na krivim mjestima – dnevni meniji i
inače nisu oličenje vrhunske gastronomije, tako da opis ovog dijela prepuštam
nekim većim gurmanima. Ali to koliko imaju smisla za estetiku i uređenje
restorana je divno. Baš po mom guštu. Jedan je imao crveni zid na točke. Pas
macu, znala sam da sam trebala uzeti onu crvenu haljinu na točke, a ne plavu.
Koja budala u Španjolsku nosi plavu haljinu, ha? Ha?
Popodne provodimo u ultramegamodernom Ciudad de los arets y
las ciencias. Nakon šetnje po zaista impresivnom kompleksu, odlazimo u
Oceanografic. Fantastično mjesto, posebno ako dolaziš s djetetom. Cijena je
nemalih 28,50 eura za odrasle i 21,50 eura za djecu. Osamdesetak eura ode dok
kažeš keks. Mislila sam da će dragi opet
dobiti osip, ali dobro se držao dok je plaćao. Uostalom, morski psi su nam
plivali iznad glava. Isplatilo se. Proljeva još nema.
Drugo jutro budim se u mukama. A u apartmanu imamo samo
jednu rolu papira. Panika u mojim redovima. Problem je riješio
“posuđujući” papir iz obližnje kafane. Ako to nije ljubav, ne znam što je.
Odlazimo u Bioparc i uživamo promatrajući životinje. Oni
doduše uživaju malo više jer mene i dalje muči probava. Proljev u ovoj
fazi – postojan. Hvala ti živote što sam
ono jednom bila sama u javnom wc-u.
Bioparc je malo drugačiji koncept zoološkog vrta,
otvorenijeg je tipa i svakako ga je lijepo posjetiti. Vidi:
Popodne provodimo u parku. I to je ono što je zaista
posebno. Valencija ima park usred grada koji je zapravo napravljen u isušenom
koritu rijeke Turie. Preusmjerili su joj tok zbog čestih poplava i napravili
park dugačak 9 kilometara. Nešto predivno. Nema čega nema. Od nogometnog i
bejsbol igrališta, preko skate parka, do sprava za vježbanje koje su
postavljene svako malo. Ljudi vježbaju, bicikliraju, trče. Lijepo ih je vidjeti
u dobroj formi. Kažem do jedem sendvič na travi.
Nas iz cipela posebno izbacuje Guliver. Veliki dječji park
koji je teško opisati riječima, a i slikom, jer za okinuti dobru fotografiju
trebaš biti na visini. Imamo par bočnih fotkica i par toboganskih. Ovdje smo
stvarno uživali. Doduše, prilično je veliko pa me čak malo stisnulo kad sam se
popela na jedan od tobogana. Lara se samo sjurila, pa sam i ja za njom. Nemreš
pokazati djetetu da se bojiš tobogana. To nije nimalo fora.
Ovo je maketa:
A ovo real thing:
Zadnji dan iznajmljujemo bicikle – jer to je najbolji način
za istražiti Valenciju. Proljeva Bogu hvala, više nema. Vozimo kroz gotovo
cijelu dužinu parka, sve do plaže Malvarrosa. Arhitektura ovdje postaje
drugačija. Niske kućice u boji, bez velebnih očaravajućih zgrada, ali opet
lijepe i posebne. Plaža je duga i pješčana, more lagano do umjereno valovito.
😀 Lara sikće od veselja. Radi anđele u pijesku. Samo što ne jede pijesak. Ja
vrtim hula hop. On se baca po valovima. Nije to moj tip plaže, ali vrijedno je
posjeta. Obiteljska zabava na najjače.
Sada smo doma. Hladno je. A prokleti pijesak i dalje ispada od svuda.
U povratku s plaže, još jednom stajemo u parku. Ležimo na
travi. Igramo skrivača među stablima. Vozimo se do tornjeva – Torres de
Serranos i Torres de Quart. Popeli smo se na ovaj drugi, nekada glavni ulaz u
grad na kojem se i danas vide rupe od projektila zadobivene u raznoraznim
opsadama i bitkama. S tornjeva se pruža zaista lijep pogled na krovove
Valencije koja nas je osvojila u svega tri i pol dana.
Atmosfera je ležerna, opuštena. Zgrade su predivne. Ljudi
su pristupačni, posebno stariji, ali im engleski nije jača strana. Drže do svog
jezika i ne daju se. Srećom pa sam nekad davno prije gledala Marisol,
Esmeraldu, Rosu salvaje i ostale princeze pa sad “hablam espanjol”
k`o velika. Dobro, možda ne k`o velika, ali k`o mala svakako. Gracias Marisol.
Te quiero mucho. Los ricos lloran tambien.
Valencijo hvala što si nas tako lijepo ugostila. Bilo je
kratko i slatko. Pravi si odabir za jedan city break. Voljela bih doći i u
vrijeme kada su ti naranče u punom sjaju, a ne ovako nevidljive i zelene. Rana
jesen ti je topla, polagano šušti, šulja se među granama stabala. Kažu da si
ugodna za posjet u svako doba godine. Vjerujem da je tako. Možda se vidimo
opet. Moram priznati da me muči taj tvoj Sveti gral koji nisam vidjela. Kvragu
i osam eura. 😀
PS.
Možda će te zanimati ako ideš… a mislim da trebaš ići 😉
– metro je možda brži puta za stići do aerodroma, ali
autobus je jeftinija opcija. Za euro i pol voziš se nekih 35-40 minuta, a imaš
priliku još malo uživati u ljepotama grada
– djeca do šest godina ne plaćaju javni prijevoz
– ručak poslužuju od 12 ili13 sati do 16 sati, a večeru od
19. I neće te poslužiti u 17. Tempiraj ako ne voliš biti gladan, a ciljaš na
dnevne menije
– ne iznajmljuj prve bicikle na koje naiđeš. Te su obično 5
eura/sat i 15 eura/dan. Samo malo skreni u neku uličicu i naći ćeš jeftinije. 1
i pol euro sat i 8 do 10 eura dan
– kad se igraš u na toboganima u Guliveru, ako se
ozlijediš, nema frke. Tamo ti je cijelo vrijeme mini ambulanta. Sestra će ti za
džabe dati i tabletu za glavu jer te boli. To znamo jer je njega bolilo naravno.
Ja sam samo imala proljev. Lara je prošla bez tegoba.
– Valencija je grad s najviše fešti u Španjolskoj. Jedna je
bila u subotu, mi smo naravno otišli u petak #žaomi
Lara, kako ti je bilo?
Ovako:
A ništa. Morat ćemo opet u Španjolsku. Šteta bi bilo stati
sada kad znam da tako dobro pričam španjolski.
Adios amigos.
Autor: Adriana Karuza
Fotografije: Vedran Karuza
Facebook: Kruzovi
Blog: Kruzovi