Ovo je priča prepuna
ukusnih pralina, užitaka, piva zbog kojeg riječ pivo više nema isto značenje,
mode i restorana u kojeg se ne vračate samo zbog hrane i svega onoga što si
žena mora priuštiti prije ljeta ili možda bolje poslije ljeta.
Nakon leta od jednog sata
i 50 minuta te 50 minuta vožnje autobusom od aerodroma “Charleroi”, došli smo
na kolodvor “Gare du Mind“. Mister
Lounge, Venerio Scrivocelli, moja bolja ili gora polovica (zavisi o dana) i
moje visočanstvo češkajući se po glavi, pokušavali smo otkriti put
do stana.
Od prvog trenutka
ulaska u stan, zaljubili smo se u jednostavnost interijera u kojem dominira
drvo. Stan ima izrazito visoke stropove i prekrasan skriveni vrt. Dočekao
nas je Elisin dečko Jian, simpa Belgijanac, po zanimanju slikar. Stan smo
zamijenili sa Elisom preko stranice “home for exchange” koju mi je otkrila moja
prijateljica Danka. Jina nismo više vidjeli, samo smo načuli poneki zvuk
iz njegovog ateljea. Za to vrijeme, Elisa je već napisala koji redak o našem
Marjanu, gdje je došla kako bi pronašla inspiraciju za svoju novu knjigu. Jian
ima perfektan ukus za glazbu i zavidnu kolekciju originalnih cd-ova koji će nam
upotpuniti slijedeća četiri dana.
Prateći zvuk jazza,
došli smo do glavnog belgijskog trga “Grand Place” s očaravajućim light
show-om koji je prekrivao prekrasne građevine glavnog trga.
Atomium, zanimljiva
skulptura izgrađena 1958. godine u čast svjetske izložbe. Prodavač karata
ugodno nas je iznenadio poznavanjem hrvatskih riječi. Među kojima su, naravno,
Hajduk-Split, ćevapčići itd.
„Sto deset metara
visine za dvadeset sekundi ili pet metara u jednoj sekundi.“ To je brzina
najbržeg lifta u Europi koji vas odvede u zadnji atom. Tim riječima vozač lifta
nam je izbiflao, na čak tri jezika. Da li još uvijek vaš posao smatrate
monotonim?
Zadnja etaža nam
prikazuje Brisel na dlanu. Tu se nalazi i restoran, ali nismo se mašili za
novčanike, zahvaljujući mojoj boljoj ili goroj racionalnoj polovici (zavisi od
dana).
U ostalim dijelovima
Atomium-a krije se muzej prepun zanimljivih napravica iz 60-tih i 70-tih
godina, koje su u tom razdoblju, definitivno, bile ispred svog vremena.
Promatrajući
zanimljive predmete, negdje u daljini čujem smijeh svoje bolje ili gore
polovice (zavisno o dana). Radoznala, požurim, da ne propustim. Fen!?
Fen koji se nalazi na
polici zajedničke nam kupaonice i koji sam više puta pokušala otpremiti u
povijest. Taj identični fen se nalazi u muzeju. E, tek ga se sada neću nikada
riješiti!
Brisel krije prvi
natkriveni shopping centar u svijetu. Obogatila sam ormar za koju krpicu, a
izdvojila bi espadrile Pull&Beer i kostim s printom ananasa iz Primarka.
Još samo da je izgubiti one dvije kile.
Put nas je odveo u
sasvim običan restoran s nimalo običnim gazdom. Za takvu vrstu
fakulteta nema ni kolokvija, ni ispita, ni diplomskih, a ni doktorskih radova…
ili jesi ili nisi. Strašan talent za privući gosta u restoran. Djelić sekunde
potreban je da se plijen nađe na njegovom nišanu, a onda slijedi bezbolna
egzekucija, žrtva se nije ni snašla, a već ga konobar poslužuje. Imala sam
osjećaj da govori sve živuće jezike svijeta, a ni latinski mu nije stran.
Belgija krije 250
različitih vrsta piva. Najčešće smo konzumirali Duvel, Chiimay, Leffe, Vedette
… tko će ih se više sjetiti. Bitno je da niti jedna nije bila loša.
Čokolada. Što da vam
kažem. Ma ništa nije valjala!
Roisin Murphy se
vratila! „Do you like my tight sweater?“, prva rečenica kojom se Roisin
obratila Marc Brydon-u. Na svu sreću, očito joj je haljina dobro pristajala,
jer tu je započela romantično-profesionalna veza koja će sljedećih godina
izbaciti brojne hitove. Četrdeset jednogodišnja Roisin, sa super uigranim
bandom zabavljala nas je, otprilike dva sata, uz većinom nove hitove i pokoji
stari. Zavidna kostimografija i transformacije upotpunile su njezin nastup.
Klub Ancienne, u kojem
je Roisin nastupila, je definitivno mjesto gdje se želim zateći ponovo.
Za kvalitetu slika
kriva je belgijska piva.
Naš burek u “Mate”
zamijenili smo sultanovim kebabom. Zatim smo se prepustili briselskim ulicama
koje su nas odvele u “Dali’s Bar”, zanimljivo mjesto sa elektronskim zvucima.
Zavalili smo se u fotelje, naručili pivo i promatrali nadrealne slike Salvador
Dali-a koje su krasile zidove. Bauštelski napitak i visoka umjetnost.
Otkriti ću vam tajnu –
raj postoji, ali za doći u ovaj raj ne trebate proći kroz čistilište. Botanički
vrt nas je odmaknuo od užurbanog gradskog života i regenerirao naše tijelo i
duh. Da ovaj raj ima boga on bi bio spomenuti kralj iz restorana.
Hrpa poludjelih Kineza
guraju se kako bi se uslikali sa mister Manneken pis-om, malim kipom koji
piški. Ako se tu zateknete bježite kud vas noge nose ili popijete pivo. Noćna
mora.
Čarobno mjesto
usporenog ritma nalazi se u jednoj od sporednih ulica centra Brisela. Bar
pozitivnih vibracija sa uživo reggae glazbom uspio nas je zadržati neko
vrijeme. Napomena: nije za ljude kratkog fitilja. Usporeni konobar koji se
prije svake ture donesenog pića osvježi s dva dima… Moja bolja polovica je
zaplesala sa otkačenim bakicama i meni izmamila osmjeh na lice, valjda je u tom
baru zbog obogaćenog zraka sve smiješno.
Putovanja. Ima li što
slađe? Ovaj put zasigurno ne!
Autor: Suzana Vuljan za blog Zeus&Me