Postoje ti neki ljudi koje je nemoguće pospremiti u nikakve kutije; drugačiji, svoji, posebni, poput lakmus papira koji sve ostale dijeli na ono što valja i ono čega ti se bolje kloniti.
Vinko Peršić je bio baš jedna takva veličina od čovjeka. Uvijek u svom điru, uvijek nasmijan i pun energije, uvijek tu negdje.
Citirat ću jednu zajedničku kolegicu, vjerujem da neće zamjeriti: “Običan, a tako neobičan čovjek, kojem je novinski prostor bio veći izazov od života”.
Vinko je bio njegov posao, njegov je posao bio je Vinko. U onom svom prepoznatljivom prsluku, kao neki posebni vodič safarijem koncerata, valjda nema čovjeka u Rijeci i okolici kojem nekad nije sredio neku ulaznicu.
Iza mnogih sjajnih novinara stoje velike medijske kuće, institucije. Iza Vinka stajalo je uvijek samo njegovo ime i nevjerojatna sposobnost da ostvari što je zamislio; i to je bilo dovoljno. Bio je institucija za sebe. Bez kukanja, bez guranja u prvi plan, bez trunke zlobe čak i kad su ga podcjenjivali. Mnogima će, vjerujem, ovih dana biti žao što mu nikada nisu rekli koliko su ga zaista cijenili.
Vinko je bio stariji od većine nas koji smo uz njega novinarski odrastali na hodnicima Novoga lista, Kanala Ri, po pressicama i koncertima. U duši, bio je najmlađi.
Vinko, ovo je kraj jedne ere, znaš? S tobom odlazi i dio naše mladosti, zauvijek. Hvala ti što si bio dobra duša naših redakcija i našega grada.
Ne brišem tvoj broj, ni jedan od svih njih. Uvijek ćeš biti dio moga imenika.
A za jednom kad dođemo, spremi nam kartu za neki dobar koncert gore, može? Znam da može. Hvala ti…
Autor: Extravagant
Foto: FB