rvi dio serijala Sedam sestara odmah sam uvrstila među preporuke, toliko me se dojmila Majina priča. Ili, ako ćemo poštenije, puno me više osvojila priča iz prošlosti, koju otkrivamo zajedno s Majom – a taj se dojam nastavio i u drugom nastavku, Olujnoj sestri.
Ovoga puta pratimo životnu priču Ally, odnosno Alkione, koja započinje na istom mjestu kao i Majina. Nakon misteriozne smrti njihova voljenog očuha Pa Salta, šest sestara (sedma nedostaje, zasad) okuplja se na raskošnom obiteljskom imanju u Ženevi i svaka od njih dobije tragove koje može, a i ne mora slijediti kako bi doznale vlastito podrijetlo.
Naravno, slijedit će ih i Ally, ali ne prije no što je život baci u uzburkano more – i figurativno, a umalo i doslovno. Ally je jedriličarka, jedna od najboljih na svijetu, koja je zbog ljubavi prema moru po strani ostavila svoju drugu strast, glazbu. U trenucima kada će pomisliti kako joj je život donio ljubav, Ally će međutim i nesvjesno nazočiti morskom pogrebu voljenog Pa Salta, što će joj slomiti srce. No život, odnosno autorica, spremit će joj još dramatičnih obrata: jednu tragediju slijedit će druga, a Ally će bijeg od katastrofe koja ju je zadesila pronaći u istraživanju vlastitog podrijetla. Put će se, dobrim dijelom, pretvoriti u glazbeno putovanje i odvest će je u daleku i nepoznatu Norvešku. Hoće li ondje pronaći obitelj i odgovore?
Za razliku od Majine priče, kada sam sa svakom okrenutom stranicom željela sjesti na prvi avion i odletjeti u Rio, ovoga puta priznajem da se nije dogodila čarolija. Pripisat ću to ipak svojoj ljubavi prema toplijim krajevima, a ne Lucindi Riley koja bez sumnje zna složiti vrlo kompleksnu radnju koja će vas tjerati da okrećete stranice – njih više od 500 u hrvatskom izdanju. Općenito, povijesni dio priče u kojoj pratimo mladu Anne Andersdatter Landvik na njenom putu od priproste seljančice koja pjeva kravama do ugledne kazališne umjetnice koja se izborila za svoj život mnogo me više privukao i zadržao mi pozornost. Taj dio radnje odlično je razrađen i vrlo slojevit, pa se unutar priče svako malo pojavi još jedna, dramatična, zanimljiva i puna obrata. Same po sebi one funkcioniraju odlično i u nekoliko sam navrata shvatila da sam zaista fascinirana obimom i kompleksnošću priče koju nam Riley priča.
Ne znam je li to njena krivnja ili možda odgovornost nekog urednika koji joj je trebao ukazati na probleme nastale putem, no dok se autorica očito posve posvetila složenim povijesnim poveznicama, detaljima i pričama, istovremeno kao da se pogubila na detaljima. Vjerujem da to mnogima neće biti problem, ali mene je na momente zaista živciralo. Evo nekih primjera:
- Ally u rasponu od samo par mjeseci doživi dvije strašne tragedije, ali je dovoljno prpošna da se opet malo zateleba u nekog trećeg
- majka i sin, vrlo bliski i povezani, on nastrada a ona se ode malo opustiti u toploj kupki. Općenito, stalno se netko kupa, malo me podsjetilo na serijal Pet prijatelja u kojem oni klinci stalno nešto jedu
- svekrva i snaha se nakon jednog susreta zbliže kao da se znaju cijeli život, pa se nakon tragedije odu na par tjedana sakriti u svekrvinu kuću koju opsjedaju novinari. Na stranu to što nema tog jedriličara na svijetu za kojeg bi novinari danima kampirali pred kućom njegove mame (što će uopće tamo?), velik je problem i što 300 strana kasnije otkrijemo da žena ima i vikendicu negdje usred ničeg. Ali hej, bolje se od novinara skrivati na poznatoj adresi…
- sestre pojma nemaju ni kako im se otac preziva ni čime se bavi, što je zapravo baza cijele priče, ali još se nadam da nam autorica sprema neko fantastično obrazloženje za to
- opisi seksa, odnosno tjelesnog sjedinjenja su… uh.
- Televisa presenta stil pisanja – imam ti nešto od životne važnosti za reći, ali hej odi najprije malo odspavaj i nešto pojedi i toćaj se u vrućoj kupki pa ću ti to ispričati nakon 50 stranica. Skoro da čovjek očekuje reklame između pojedinih dijelova.
Imam još toga, ali sve ostalo bili bi spojleri
Općenito, čini mi se da je knjiga bez problema mogla funkcionirati sa 200 stranica manje. A opet, znam da ću pročitati i treći dio jer, ipak, svemu ovom unatoč, autorica svakako zna zakuhati priču tako da jednostavno moraš doznati kraj.
Autor i foto: Martina Frka Milotić, Book&Blanket