Dvadeset i sedmi se
siječnja, odlukom Opće skupštine Ujedinjenih naroda, od 2006. obilježava kao
Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, najstrašnije i najsramotnije
mrlje u ljudskoj povijesti. Za vrijeme vladavine nacističkog i terora njihovih
saveznika genocid je počinjen nad šest milijuna Židova, pet milijuna Slavena, 3
milijuna Poljaka, dvije stotine i pedeset tisuća Roma, isto toliko osoba s
mentalnim i psihičkim poteškoćama te devet tisuća muškaraca homoseksualne
orijentacije.
Opća je skupština 27.
siječnja odabrala jer je tog dana 1945. Crvena armija oslobodila preostale
zatočenike najvećeg i najzloglasnijeg koncentracijskog kampa, kompleksa
Auschwitz-Birkenau. Iako je za njegova četverogodišnjeg postojanja kroz „radne“
i jedinice ondje prisilno smješteno gotovo milijun i tri stotine tisuća ljudi,
oslobođenje je dočekalo tek oko dvjesto tisuća. Među njima bili su poznati
pisci Primo Levi, Imre Kertesz i Tadeusz Borowski, ali i poljski Židov Ludwig
Eisenberg koji je 1942. u njemački radni logor pošao kako bi, vjerovao je, od
progona i moguće smrti spasio ostatak obitelji.
„Svaki dan u kojem se
probudiš, dobar je dan“, ispričao je novozelandskoj scenaristici i spisateljici
Heather Morris 2003., na samom zalasku vlastitog života, započinjući time priču
kakvu niti jedno ljudsko biće ne bi
smjelo nositi na plećima. Time je, već na samom početku, zorno predočio
svu jezu svakodnevnog bivanja i preživljavanja na mjestu kojim se svakodnevno
širio miris smrti.
Ludwig koji je nakon rata
promijenio ime u Lali Sokolov s iznošenjem svoje priče u javnost čekao je tako
dugo, sve do smrti voljene supruge Gite, iz straha da ga ne proglase njemačkim
kolaboracionistom. Sokolov je u Auschwitzu naime, osim kao broj 32407 bio
poznat i kao „tetovirer“, osoba koja je novim zatvorenicima uz pomoć tinte i
igle novopridošlim zatvorenicima upisivala znamenke koje će ih odrediti za
cijeli život. „Stajali smo u govnima, ali nismo se htjeli utopiti u njima“,
rekao je Sokolov objašnjavajući svoj položaj. Ulogu svojevrsne osobe od
povjerenja osoblja kampa iskoristio je kako bi svojim suzatočenicima pomogao i
učinio im život u tim najjezovitijim trenucima bar malo podnošljivijim. Jer
spasiti jednog u tom je trenutku značilo spasiti cijeli svijet. A kada se pred
njim pojavila zatvorenica broj 34092 njegov se cijeli svijet, još jednom,
okrenuo naglavačke.
Sve je to, priču o životu
stiješnjenom na jedva nekoliko kvadratnih decimetara i osobnosti određenoj s
tek šest znamenaka, Heather Morris uobličila u knjigu pod naslovom „Tetovirer iz
Auschwitza“ koju bi čitatelj, da ne zna za njezinu ukorijenjenost u stvarnosti,
mogao proglasiti trivijalnom, nevjerojatnom ili čak pokušajem
pojednostavljivanja najveće ljudske tragedije prošlog stoljeća. Ovako,
„Tetovirer iz Auschwitza“ svjedočanstvo je o ljepotama života skrivenim ispod
slojeva sivila, o svim malim stvarima koje treba zapamtiti i njima se hraniti
dok velike stvari ne pronađu put do svog rješenja.
Osim kao jednostavnim
rječnikom ispisan i dirljivom pričom obavijen dokument vremena, „Tetovirer iz
Auschwitza“ može se čitati i kao upozorenje svijetu ponovno obojenom ratničkim
bojama. Jer tako je malo potrebno da čovjek prestane biti čovjekom, a
posljedice zvjerstava osjećaju se cijelog života.
Upravo ovu vrijednu knjigu u suradnji s Fokusom poklonit ćemo jednoj našoj čitateljici ili čitatelju, koji do utorka 29. siječnja u 12 sati ispod objave na našoj Facebook stranici u komentaru tagira (barem) jednog prijatelja ili prijateljicu. Sretnog dobitnika će odabrati Random Comment Picker. Sretno svima!
Autor i foto: Promo