Pogled na svijet iz njegovih cipela
Sve je super dok se ne
odluči kupiti pas krive pasmine koja svakako nije za život u stanu.
Kada sam prvi puta
došla ko Martine, oduševila sam se njenim stanom:
-„Sad ti samo još fali
jedan mali pas!“
-„Znam! O tome i
razmišljam već neko vrijeme. Još samo da odaberem vrstu koja mi se sviđa.
Dvoumim se između dvije“
Za nekoliko dana me
nazvala i pitala idem li sutradan s njom po novoga psa. Odgodila sam sve
obaveze i dok sam sjedila s Martinom u autu, nije mi htjela odati tajnu kog psa
je to ona odlučila kupiti. Pričala je veselo o hrani koju mu je kupila,
krevetiću koji jako slatko izgleda i igračkama s kojima bi se i ona rado
igrala. Došli smo na mjesto događaja, parkirale, a ona je krenula ispred mene
doviknula mi:
-„Sad ćeš ju vidjeti,
predivna je“
Iz neke kolibe, iz koje
se čuo lavež štenadi, izašao je čovjek s malim crnim klupkom u ruci i gledao
nas s osmjehom (čovjek, ne klupko).
-„Evo vaše princeze“ –
približila sam se i imala što vidjeti: Martina je kupila malog dobermana. Bila
je preslatka, spuštenih ušiju i onog pogleda koji nas moli za ljubav. Dok smo
vozile natrag, ja sam šutjela i gledala u to stvorenjce i razmišljala o tome
kome će biti teže. Mii s Martinom, ili Martini s Mijom. Odmah je dobila ime
Mia.
Drugo jutro me zvala
Martina.
-„Cijelu noć nisam
spavala, cvilila je stalno, a i popiškala mi se na onaj novi tepih u dnevnom
boravku, ali jako se slatka“ – Martina je još uvijek bila oduševljena. Popodne
je sjela s njom u auto i odvezle su se kupiti joj još hrane, pelenice i sve neke
sitnice koje su nužne (i manje nužne) za psa. Kasnije mi se Martina požalila da
nije znala da je to sve tako skupo i da je za taj novac mogla obnoviti
garderobu, ali nema veze jer je Mia jako slatka.
Iduće jutro zvala me
ponovo Martina i pola sata mi objašnjavala kako je Mia izgrizla dva para njenih
cipela i vrata i to sve po noći kada je ova pomislila da pas spava i kako je
to, u biti, dobar pas koji je cvilio samo jednu noć. Martina je plakala. Rekla
mi je da je Mia jako slatka, ali da ne može prežaliti cipele. I da je sigurna
da se to neće više događati.
Jutro nakon toga
Martina me nije zvala pa sam nazvala ja nju:
„Ti i tvoje ideje!
Bolje bi bilo da si mi predložila da rodim ili usvojim dijete! Ovaj pas je
najveća štetočina na svijetu. I čak više nisam sigurna koliko je uopće slatka.
Jučer je Dinko bio kod mene. Nije me mogao niti poljubiti, a da ova ne počne
skakati po njemu i lajati. Taj vražji pas je ozbiljno narušio moj seksualni
život.“ Kasnije je pričala o tome kako iz Dinkovih cipela to uopće ne izgleda
romantično i kako se začudio što je u svoj lijepi, mali stan smjestila psa koji
će narasti koliko i tele. Sada će Dinko ozbiljno razmisliti o tome želi li
dolaziti i odlaziti kući s polupojedenim cipelama i popiškanom kaputu kojeg je
odložio na trosjedu. A istini za volju, i trosjed je Mia definirala kao vrlo
ukusan tako da je dnevni boravak bio pun one spužve i vate.
Nakon što je tri dana za
redom pljuštala kiša, otišla sam kod Martine na kavu. Srela sam nju i Miu putem
kako šeću. Martina mokrih cipela, a Mia potpuno mokra, mahala mi je repom kada
me ugledala.
„Baš je lijepa!“ –
rekla sam joj. Nije mi odgovorila samo je nastavila koračati prema zgradi. Bila
je ljuta. Kada je došla do mene, vlažne kose i mokrih nogu, vidjela sam na njoj
da je na rubu živaca. Mia je bila sva prljava od zemlje. Martina ju je nosila u
kadu.
„Te se zvijeri moraju i
šetati. I to nekoliko puta na dan. I piške i kakaju, stalno su gladne i puno
piju. A cipele koje sam kupila na 6 rata, kod nje su u krevetiću koji joj služi
samo za sakupljanje mojih stvari. Pretpostavljaš, spava u mom krevetu. Dinko
više ovdje ne prespava, čak ni ne popije kavu. Prošli put kada smo ručali,
zaletjela mu se i prolila pun tanjur juhe po njemu. Evo ti pas i sve! Moja
vizija o tome kako ćemo se divnog sunčanog dana šetati po Opatiji dok će mi
prolaznici govoriti kako je predivna i dobra, srušila se poput kula od karata.
A, ideja, kako ću ju ujutro prije posla prošetati i kako ću i sama biti fit,
nije uključivala meteorološke nepogode. Samo da mi još i snijeg počne padati.“
Krenula sam kući
žalosna što Martini nisam predložila neku minijaturni vrstu psa. Na stubištu
sam srela neku susjedu koja je mrmljala:
„Taj vražji pas. Cijela
zgrada ne može spavati od tog laveža i cviljenja. A Vaša prijateljica, stalno
viče i lupa novinama. Čak i sama plače ponekad“.
Martini se život
pretvorio u pakao. Nisam ju zvala dvadesetak dana. Nazvala je ona mene:
„Dala sam oglas da
poklanjam psa s pedigreom, ne mogu više. Danas popodne će mi doći četvero ljudi
da ju vidi pa ću odlučiti tko je najbolji.
Zvala me je sutra
popodne. Naravno da nitko od tih ljudi nije bio dovoljno dobar ni za Martinu,
ni za Miu. Svi su bili nekako čudni i tko zna što bi joj učinili, možda i
mučili jadnog psa. Ipak, govori Martina da taj pas nije toliko loš i da ju je
počeo lizati svako jutro kada je trebala van. One cipele koje su stradale, su
stradale, kasnije više nisu ni jedne. Mia je čak prestala čitati časopise i
knjige, kauč je i onako bio za pretapecirati, a Dinko… Dinko je kreten koji
ne voli pse pa ga ni Martina neće više zvati. Jer, kakvi su to ljudi koji
zamrzne životinju zbog ružnog kaputa i glupih cipela koje su ju i onako
žuljale.
Martina je jednostavno
zavoljela Miu.
Fotografije i make up: Daniel Domika
Autor: Iva Piglić