Nedavno me nazvala mama.
Sjećam se da je toga jutra kiša neumorno pljuštala. U kratkom razgovoru, spomenula
je da ju je nazvala nova žena moga oca i zamolila da mi prenese poruku kako me
otac želi vidjeti. U tome možda ne bi bilo ništa čudno, da oca zadnji put nisam
vidjela prije dvadesetak godina. To jutro se nisam osjećala najbolje, pa sam
ostala kod kuće, zamotana u deku uz šalicu vrućeg nescafea. Pod dojmom spoznaje,
kako me otac želi vidjeti, utonula sam u
svoje misli, a uspomene su krenule navirati jedna za drugom.
Sjećam se oca kao
zgodnog, visokog i šarmantnog muškarca, koji je uvijek radio, te nikada nije
imao vremena, niti interesa za vlastitu obitelj. Roditelji su se razveli kada
sam imala 13 godina. Bila sam djevojčica na početku puberteta u fazi kada mi je
svaki prištić i ne uzvraćeni osmijeh dječaka koji mi se sviđao bio smak svijeta.
Odjednom, uz pubertetske probleme, zaskočio me i razvod roditelja.
Iz obiteljske kuće
smo se mama,sestra i ja preselile kod bake koja nas je oduvijek čuvala i
odgajala. Od tog trenutka postale smo nerazdvojna četvorka čija će povezanost
trajati dokle god sam živa.
Prisjetila sam se
trenutaka kada nam je zaista bilo teško, ali nikada to nismo pokazivale.
Moja baka (mamina
mama) predivna je žena, udovica, zaraznog optimizma, vedrog duha te prepuna
zdravog ženskog ponosa. Još uvijek sam njena ljubimica, prva unuka i velika
ljubav. Uvijek me branila i pronalazila “realna” opravdanja za svaku
glupost koju bih napravila, a Bog mi je svjedok, bilo ih je.
Mama je uvijek bila
onaj “zločesti policajac” od kojeg smo sestra i strepile nakon svake
slabe ocjene ili kašnjenja kući nakon škole. Nikada neću zaboraviti, kada je
dva mjeseca nosila kućni telefon u svojoj torbi na posao, jer smo zbog mojih
ljubavnih jada s Francuzom, kojeg sam upoznala na ljetovanju, dobili
astronomski telefonski račun.
S godinama sam
shvatila kako im nije bilo nimalo lako. Obje
mlade i same, s dvije djevojčice, bez čvrste muške ruke u kući, a ipak su
uspjele.
Uspjele su u tome da
dva mlada života izvedu na pravi put. Naučile su nas da nikada ne gubimo nadu, vjeru i optimizam. Naučile su nas lijepom
i pristojnom ponašanju te da se dobro, uvijek, dobrim vraća. Baka se nikada nije ponovo udala, mama također.
Nikada nisam vidjela niti jednog muškarca u našoj kući, što mi je iz današnje
perspektive vrijedno divljenja. Držale smo se zajedno u dobrim i onim lošim
danima, nekada se smijale za “publiku”, a plakale u intimi doma.
Uvijek smo dijelile sve naše tajne i zajedno tražile rješenje za svaki problem.
Mama i baka trudile su se da sestra i ja nikada ne osjetimo nedostatak očinske
figure. Sjećam se da sam s tugom u očima gledala kako očevi dovoze svoje kćeri
na klizanje, nježno ih umotavajući u tople kape i šalove.
Danas znam da je to
primijetila i moja baka, koja je dok sam ja klizala odjurila po zimski sladoled
od šlaga i novu vunenu kapu te me s osmijehom dočekala na ogradi klizališta na
Šalati. Zbog svega toga danas mogu reći da sam sretna žena koja je bez obzira
na “životne ožiljke” uz pomoć “svojih cura ” pronašla pravi
životni put. Upravo zato što su me odgojile dvije predivne žene, usadivši u
mene dozu ljudskosti, razboritosti i vještinu oprosta ,odlučila sam se naći s
ocem.
Želim stati pred
njega i bar na tren u njegovim očima vidjeti ljubav prema emotivno ranjenoj
trinaestogodišnjoj djevojčici koja je danas ponosna majka njegovog prvog unuka,
kojeg nikada nije vidio, ali prije svega kćer spremna na oprost …
Sigurna sam da vrijeme
donosi promjene i čak može iz korijena promijeniti mnoge od mojih sadašnjih
stavova, a ja ionako ne želim izigravati ulogu sudca nikome. Mišljenja sam da
se greške uvijek mogu oprostiti onima, koji ih imaju hrabrosti priznati.
Znam da opraštanje
ne mijenja prošlost, ali sigurna sam da nam donosi mir i obogaćuje budućnost…
Autor: Morana Mamić