Glavni neprijatelji
samopoštovanja su:
a)
krivnja
b)
strah (od osude)
Krivnja
Što
je krivnja, koja je njena uloga, možemo li je se riješiti?
Krivnju osjećamo kada učinimo
nešto loše ili nedovoljno dobro. Krivnju osjećamo kada pojedemo koji komad
kolača previše ili se poseksamo s kojim partnerom previše ili kada nismo
dovoljno nešto, dovoljno mršavi, uspješni, sretni, financijski potkovani…
Postavlja se pitanje, kako naučimo osjećati krivnju? Neki kažu da je to
židovski thing, drugi katolički, a treći da nam je to urođeno. Sveti Augustin,
najzločestiji, najperverzniji svetac ikad, rekao bi da je to ljudska priroda-
osjećamo krivnju jer smo grešni. A svi se dobro sjećamo i one stare bajke o
Adamu, kurvi Evi i jabuci. U skladu s time, mi trebamo spasenje? Trebamo li
zaista? Je li uopće moguće živjeti život bez krivnje? Je li moguće živjeti taj
pravi život? Gdje se kupi taj pravi život? Krivnja je svugdje! Čak je i izbor
između toga da li naručiti krumpiriće ili ne, moralno pitanje jer nam časopisi
koji slave kult ljepote i mladosti nalažu da je krivo jesti krumpiriće.
Sukladno s time, mi ćemo se zaista osjećati krivima svaki put kad ćemo jesti
krumpiriće. Također osjećamo krivnju jer nismo dovoljno dobri roditelji,
partneri, ne zarađujemo dovoljno, nismo dovoljno ambiciozni, trošimo previše
novaca, preperverzni smo, predebeli, predlakavi, pre ovo ili pre ono…
No, gdje je uopće ta granica
koja odjeljuje dobro od lošeg? Možda niti ne postoji! Uvjerite ljude da postoji
i oni će činiti sve da se vrate na tu granicu, na tu ispravnu sredinu.
Nietzsche je znao bolje kada je tvrdio da su naše moralne vrijednosti zapravo
utemeljene na izmišljenim pričama, što ih čini postojanima otprlike kao što su
postojani otpaci od prediva. Krivnja je zapravo suvišna. Odbacivanje krivnje
neće prouzrokovati kaos. Mi se i dalje možemo ispričati za svoje loše postupke,
pokušati ih nadoknaditi i promijeniti se, ali krivnja je suvišna. Zar ne bi
bilo jednostavnije funkcionirati po principu: “Prihvati moju ispriku, ali
ne i moju krivnju!” To se čini kao savršen život, ali nije li savršenstvo
ionako ono čemu težimo dok se savijamo pod teretom krivnje.
Strah
Jako puno svog vremena
posvećujemo razmišljanju o tome što nam ljudi govore, što misle o nama i da li
nas osuđuju. Tako zapravo nastaje unutarnji kritičar ili OKO. Ono nastaje kao
produkt straha od kritike, a kritika uvijek dolazi od strane drugih.
Samokritika je samo djelovanje OKA koje je produžetak naših roditelja, škola,
prijatelja, “prijatelja”, partnera, crkava, policija, vojski,
farmaceuta, televizije, novina… Strah od kritike ima jednu genijalnu svrhu- on
nas drži pod kontrolom. Budući da nas OKO uvijek gleda, gleda u naš tanjur, u
naš krevet i konačno naš mozak gdje se sve nedopuštene misli i roje, naše
neprihvatljivo ponašanje je uvijek pod nadzorom. Unutrašnje OKO, pomoću svog
glavnog alata – straha, dovodi nas u red. Ako se saživimo sa svojim OKOM,
počnemo misliti kako je to OKO mi. Štoviše mislimo da je ono racionalno mi. Ali
OKO nismo mi. OKO je zatvor, slušanjem OKA mi samo opravdavamo njegovo
postojanje. Ali, čemu kada je ionako nasilno implementirano? OKO je jako
onoliko koliko mu dopuštamo da bude jako. Ali istina je da ono zapravo može
učiniti jako malo jer u konačnici ono je samo OKO. Dakle, može samo promatrati.
Ostatak našeg bića slobodan je činiti što ga je volja.
Međutim,
za strah + krivnju postoji lijek. Zove se indiferentnost, ravnodušnost ili
boljenje k****.
Top
savjeti za boljenje k****:
1.
Ne obaziri se na ljude
Ljudi će ionako uvijek
osuđivati. Dapače, osuđuje te (me) u samom ovom trenutku. Moramo shvatiti da
nas neki ljudi ne vole, i zašto i bi! Tu ne možemo puno niti učiniti. Ne
postoji način da nekog prisilimo ili da mu se dodvorimo pa da nam on poželi
biti prijatelj. Štoviše, što si sigurniji/sigurnija u sebe i svoje stavove više
ljudi će te cijeniti. Ono što ljudi zaista poštuju jest kada povučeš granicu i
kažeš: “E, sad je dosta!”. Možda im se takvo ponašanje neće svidjeti,
ali što sad. Ti isti te nikada neće voljeti pa čemu se uopće truditi
zadovoljiti ih. Osim pravih ljudi, tu su i ljudi s Interneta, čija je jedina
svrha da hrane našu paranoju kako nas zapravo nitko ne voli i kako su tuđi
životi bolji i oh toliko ispunjeniji. Hvala Bogu, to nije istina. Istina je da
ljude zapravo boli kurac za našu egzistenciju, a kamoli da se zamaraju ovim ili
onim našim postupkom. Jedan glupi komentar ili micanje s liste Facebook
prijatelja, nije zaista ništa krucijalno za naš život. Svijet je velik, a mi
smo mali i smijemo željeti, htjeti i pričati što god želimo /sve dok time ne
štetimo nekom drugom/.
2. Nije nam niti potrebno da nas baš svi
vole
Ne
samo da neki ljudi ne znaju da postojimo, a neki drugi nas osuđuju, nego sve to
skupa uopće nije bitno jer nije da nas netko tuče ili vrijeđa. Trebamo samo
nastaviti živjeti svoj život. Što više ignoriramo duge, to bolje! Znate kako
kažu, najbolja osveta je dobro/kvalitetno proživljen život/ “the best revenge
is a life well lived”
3. Bitni su samo naši pravi prijatelji
Budući
da većina ljudi ne zna za našu egzistenciju, a manjini se ne sviđamo, ostaje
još grupa ljudi na koju bi se zaista trebali fokusirati, a to su prijatelji.
Veze, bile one obiteljske, partnerske ili prijateljske funkcioniraju na čudan
način. Jednom kad smo na poznatom terenu i osjećamo se sigurno, skloni smo
drage osobe uzimati zdravo za gotovo i krenuti dalje kako bi impresionirali
potpune strance. U nekom trenu ne trudimo se više impresionirati roditelje ili
partnera nego recimo šefa. Kada impresioniramo šefa, počnemo i njega uzimati
zdravo za gotovo i tako dalje, to je začarani krug apatije. Izgleda da uvijek
nastojimo zadiviti i osvojiti nove ljude u životu umjesto da poradimo na starim
odnosima, na odnosima s ljudima koji nas zaista poznaju i vole.
4. Oni koje boli k**** mijenjaju svijet,
ostali ne
Umjesto
da se fokusiramo na to što drugi misle, dakle na druge, možda bi bilo bolje da
se fokusiramo na sebe, i na ono što mi mislimo i želimo. Pritom moramo znati da
bilo da želimo dobiti onaj super posao ili otići na Mjesec, prepreka će uvijek
biti, ali one nisu razlog da prestanemo raditi na onom što želimo. Fokus i rad
ono su što nam je potrebno na putu ka onome što želimo. Pritom se moramo
naučiti boriti s padovima.
5. Čini stvari za koje smatraš da su
posramljujuće
Ovo
je odlična vježba jer ako polazimo od činjenice da će nas ljudi ionako
osuđivati, što zapravo imamo za izgubiti? Jedino možemo postati slobodniji i
manje pod utjecajem OKA. To je kao da gradom prošećemo u odijelu klauna. Ljudi
će nas osuđivati, ali se proći pored nas i konačno u potpunosti zaboraviti na
naše postojanje.
6. Pomiri se sa svojom čudnošću i
prihvati svoju čudnost
Ne
ispričavajmo se zbog svoje čudnosti, neprilagođenosti, kako god to želimo nazvati,
govorimo uvijek istinu, makar ona bila neugodna. Govorenje istine možda nam
neće osigurati mnogo prijatelja, ali hoće one prave. Kažu da Clinton svoje
poštovanje u politici može zahvaliti jednoj metodi: Ako te netko pritišće, ti
ga pritisni dva puta jače. Ovo je puno bolje nego samo bivanje čudnim. Jasno
je, nije pasivno agresivno i znaš iza čega stojiš. Ako te netko natjera da se
osjećaš loše jer si neprilagođen/a ili čudan/a, ti napravi da se on osjeća loše
što te tjera da se osjećaš loše!!
http://wardrobe4x4.com/2012/07/21/catholic-guilt-skye-tan/
http://www.pinterest.com/pin/86412886574377191/