Ovo je jedna posebna
vrsta ljudi. Izuzetno neinteresantna. I bezopasna. Ona postoji na prostorima
bivše Jugoslavije, Bugarske, Albanije i možda, (ali čisto sumnjam), još negdje
na Svijetu. Svi smo gledali trilogiju filmova “Kum”, “Dobre
momke” i ostala holivudska ostvarenja koja su nam po mnogočemu ostala u
pamćenju: od bezosjećajnosti glavnih aktera kada je posao u pitanju pa do
mnoštva upitnika iznad naših glava nakon završetka filma. U svim tim filmovima oni vjeruju u
Boga.
Balkanski
“wannabe” mafijaši isto vjeruju u Boga. To sam sigurna jer svi nose
krunicu. Onu veliku. Koja im probija kroz majicu. a ako ju baš ne mogu smjestiti
pod majicu, stave ju iznad. Krunica je od žutog zlata. Ili makar privjesak u
obliku križa. I to težine koju možeš izmjeriti samo na stočnoj vagi. Čim je
teži, veći si vjernik.
Moja se prijateljica
Lara konačno zaljubila. To je ona Lara koju imamo svi u životu: volimo ju,
strepimo za nju kao za malo dijete, brinemo kad će konačno shvatiti ozbiljnost
života i ljepotu predvidljivog. Sva sretna Lara mi javlja vijest o njenoj sreći
koja nije potpuna dok ja ne upoznam Zorana:
“Iva, jako je
zgodan, ne mogu ti to opisati. I jako je simpatičan, a osim toga: pravo je
muško! Ako treba i opsovati će i poslati u onu stvar svakog koga treba. A, što
je meni vrlo važno, jako se dobro oblači!” – nisam joj vjerovala niti
riječi. S obzirom kakva su joj bila zadnja dvojica, mogla sam se samo nadati
čudu. Ali, ajde, moram upoznati Zorana.
Došla sam po nju ispred
zgrade. Gledam ju kako prekrasna prilazi autu sa svojim nogama koje su duže od
mene same, u pripijenoj haljinici, velikog dekoltea i savršenim make-upom.
“Bok! Pa kako si
se to obukla? Gdje su ti štikle? Mogla si se malo srediti zbog mene. Znaš da
“oni” uvijek oko sebe imaju savršene komade.” – rekla mi je.
Time mi je samo potvrdila da Zorana nije upoznala u kazalištu, niti na fakultetu,
a po njenom je outfitu bilo očigledno da tamo ne idemo ni ovog
puta.
Sa Zoranom smo se našle
u kvartovskom kafiću: “On ne voli ići u grad, da ga ljudi baš ne vide,
znaš. Prevelika je on faca.”
Sjedio je u kutu i
pričao na mobitel. Nokiu 3310. Pričao je glasno sve do trenutka kada nas je
ugledao, tada je počeo pričati tiho, ali ipak da mi čujemo: “Aha, kužim…
Ma ko ga j***… Koji kreten… Ne zna on s kim ima posla. Trebat će ga
preodgojiti… Aha… Ma zviznut ću mu ja jednu zidarsku da ga mama neće
prepoznati… A za kraj ćemo ga odvesti na Učku i zavezati za drvo”.
Lara uvijek ima neke
frajere koji prijete s vezivanjem ljudi na Učki. A Učku vidjeli nisu, niti
znaju gdje je. Najopasnije što se na Učki vidjelo su tri medvjeda pred dvije
godine, a najveći kriminal sam počinila
vjerojatno ja kad sam
brala ciklame pa me lugar potjerao. Jer se to ne smije. Vezivanje ljudi je opće
poznata priča varalica, ali toooliko izlizana da nije čak ni egzotična. Međutim, Lari je to bilo uzbudljivo. Jedina osoba
koja bi mogla dobiti onu gore spomenutu “zidarsku” je upravo ona. I to
od mene.
“Gdje ste
komadi'” – završio je Zoran razgovor obraćajući mi se: “Evo vidiš Iva
kakav ja telefon moram nositi. To je jedini telefon koji ne može murja prisluškivati.
Ti vaši iphonei su napravljeni za murju. To je zvučnik. Najveća glupost. Ja sam
stalno u nekim kombinacijama, nisam lud to nositi. Borba
je, borba…” –
napeo je svoje mišiće, uhvatio Laru za nogu, a ja sam u čudu gledala njegovu
(vjerujem, namjerno otvorenu) torbicu iz koje je virio ogroman smotuljak
novaca.
“Šta si mi danas
radila ljepotice?” – još uvijek ju je držao za nogu, a ona je glumila
sramežljivost. “Išla sam do dućana kupiti si čokolino” – glumila je
da ima manje godina nego što ima, a i željela je zvučati nevino. Dalje mu se
stala opravdavati kako ju nitko nije zvao i da nigdje nije sinoć bila.”
“Ma samo da čujem nešto, polomio bi i tebe i njega. I on bi završio na
Učki”. – prolazio je rukom po svojoj svježe obrijanoj glavi. I dok mu je titrala
naušnica koja je virila iz obrve, druga je na uhu blještala. Ne moram ni
spominjati da je bio u preuskoj bijeloj majici na kojoj je pisalo EA i u poderanim, izbljedjelim trapericama. Sve
na njemu je bilo preusko, ali to nije bio dokaz njegove ljubavi prema teretani,
nego količini steroida koje unosi u svoje tijelo. Stalno se okretao u kafiću i
govorio za ljude da su jazavčari i panjevi. I da nitko nema prebijene banke u
džepu, osim njega. Ničim izazvan. Lara
je uživala. Kada mu je zazvonio telefon, ona mi se vragolasto nasmijala što je
značilo nešto kao: “Jesam ti rekla
koja je on faca?”
“Komadi, sad će mi
doći jedan frend, dat mi neke pare. Nemojte samo da skuži da ste ga prepoznale
iz crne kronike. Frajer ima 15 godina robije i nije se za zezat s njim. Jako je
opasan”. Za manje o minute ispred
kafića se zaustavio neki stari bmw, ogromnih felgi i glasnom muzikom. Pjevala
je Milica Todorović. Iz auta je izašao čovjek također obrijane glave i svojih 25
godina. Došao je ravno za naš stol, nešto promrmljao, dao Zoranu plavu malu
vrećicu i otišao bez pozdrava. Ne velikom sposobnošću računanja došla sam do
zaključka da je taj počeo valjda robijati s 10 godina i zapitala se
kakav je zločin mogao
počiniti osim možda krađe bazoke u marketu.
Sjedile smo sa Zoranom
još neko vrijeme. On nas je šarmirao sa svojim pričama o ludim izlascima po
narodnjačkim klubovima, o ludim šopinzima kod “šanera”, kupovinom
ukradenih satova, autima od milijun konjskih snaga, prijateljstvom sa Sorajom i
ostalim balkanskim ljepoticama. Nas dvije smo šutile: Lara je uživala, a ja sam
mislila u sebi je li moguće da ih toliko ima, istih ovakvih, identičnih. Čak im
je i redoslijed priča isti. Sad slijedi poglavlje o tome kako je školovanje
gubljenje vremena i kako je
ulica najbolja škola.
Upravo tako je i bilo. Kada sam pomislila da više ne mogu sjediti za tim stolom
i izmislila izvrsnu priču po kojoj je susjedina mačka iznenada dobila napadaj
kašlja pa da zbog toga moram otići, za naš stol je prišla gospođa svojih 55 godina:
“Zorane, pa gdje
si ti? Iphone si zaboravio kući. Ručak je na stolu. Tata i ja te čekamo već sat
vremena. Nisi nam javio jesi li nakon predavanja stigao u banku platiti nam
račune i kupiti baki lijek.”
“Mama, u društvu
sam. Tu je lijek” – pružio je majci drhtavom rukom malu, plavu vrećicu u
kojoj su do nedavno bile “pare” – “Doći ću za pola sata” – glas
mu je drhtao, Lara ga je u čudu gledala, a ja sam se počela smijati.
Nije me Zoran
iznenadio, čak mi ga je u tom trenutku bilo žao. Cijela njegova sapunasta priča
o velikom frajeru iz krim miljea s bezbroj kombinacija rasplinula se poput
mjehurića u sekundi.
Iznenadila me Lara. Po
ne znam koji puta. Njena očajnička želja da bude s opasnim dečkom uvijek završi
tragično po nju. Nadam se da će uskoro shvatiti da loši momci nikada neće reći
da su loši, da oni imaju najbolje frizerke i ne nose glupe frizure, da se znaju
ponašati i da imaju veliko srce za svoje bližnje. I da ih treba izbjegavati.
I ove i one.
Autor: Iva Piglić