Football Wife Diary - Odjednom TI

Football Wife Diary - Odjednom TI

 

"Bok, Mario je, hvala na broju.. kako si?"

Jako hladne su bile te prve poruke... Zašto?

Pitam ga upravo sada dok pišem, a on odmara pred trening... "Nisam te uopće više imao namjeru, volju niti želju u bilo kojem smislu "bariti", jer si se ponašala bahato, prepotentno, nedostupno i nedostižno, ali kad sam već dobio tvoj broj, javio sam ti se, reda radi!"

Ali mene je ta "hladnoća" upravo privukla. Naravno, kao i svaku ženu. Čista psihologija. No, nije on to radio namjerno, jednostavno je bio takav. Dobar, neiskvaren. Dopisivali smo se taj dan punih osam sati, u komadu. Nakon što smo obišli sve teme, osim one koje su imale bilo kakve veze sa "upucavanjem", pomislih, Bože pa ovaj dečko je Bogom dan; pošten, skroman, s obje noge čvrsto na zemlji, obitelj mu je svetinja, a upravo to je i bilo baš onako kako se on i vidi jednog dana, te ponosno naglašava da dolazi iz malog sela u Baranji i odmah mi govori da, ako mi to imalo smeta, možemo se momentalno lijepo pozdraviti i poželjeti sve najbolje u daljnjem životu...

Mene je to, naravno, još više privuklo i već sutradan budno iščekujem da mi se javi i da "potrošim" još jedan dan samo na dopisivanje, koje mi je leglo, ali doslovno, kao budali šamar! A sms-ovi, osim što su bili skupi s obzirom na naše destinacije, nisu mi više bili dovoljni te razmjenjujemo skype kontakt.


13692127_10154233699641215_407673295_o.jpg


Brzo u kupaonicu nabaciti malo šminke, ne previše tek toliko da se ne vidi kako se crvenim. Evo ga. Na mom ekranu, glavom i bradom; lijep kao lutka, simpatičan, drag, očiju koje obaraju s nogu, s "pogledom ispod obrva", smiren, opušten, gleda ravno u mene...

"Ivana, pa ti nisi više plavuša?" Ja, mucajući, kažem, mmmm- molim? U šoku... Razmišljam... kažem, pa ne, nisam već 7 godina... Naime, moje "tinejdžersko doba" se dobrano produžilo do fakultetskih dana te sam u  trenutku upoznavanja Maria zbilja bila prava pravcata, ponosna plavuša i furala se na JLo. I super mi je stajalo. Vjerovali ili ne, za mene, pravu pravcatu crnku. On u pozitivnom šoku"; ne privlače me plavuše, crnke su moja najveća slabost, ali ti si mi od prvog dana kada sam te ugledao, iako tada plava, bila si najljepša žena koju sam u životu ugledao."  Ja, paf. Gotova. Izgovorio je te riječi potpuno iskreno, smireno kao da je rekao "dobar dan", a rekao mi je nešto, možda najljepše što  mi je itko ikada, do tada, u životu rekao... Potpuno nesvjesno, iskreno…

Ubrzo me upoznao i sa svojim cimerom na pripremama, koji je u pozadini stalno nešto komentirao, između ostalog nagovarao Marija da već sada, kupi prsten, a po svemu sudeći i tijeku budućih događaja, i mogao ga je već kupiti...!

Dotični cimer, usudila bih se reći, iako Hrvat, porijeklom iz Splita, bio je najveća legenda austrijskog nogometa, simpatičan Ivica Vastić.

Ivo je bio izuzetno sretan zbog Marija, jer je bio jedan od rijetkih koji je znao kako Mario kao single osoba zapravo živi; ne "švrlja" okolo, eventualno izađe sa prijateljima, kolegama na piće i to je to. Bio im je i kao član obitelji, gotovo svaki dan je provodio u njihovom domu, igrao se sa djecom, pomagao u selidbi, dolazio na ručkove... Danas znam, da se cimeri u karantenama i za vrijeme priprema najbolje poznaju!

Dani su prolazili, a ja sam, s obzirom da u to vrijeme nisam radila, grijala stolicu ispred laptopa i bili smo gotovo, non-stop na vezi osim za vrijeme treninga i kad smo jeli, a i to smo čak ponekad, radili skupa. Ja sam grijala stolicu, a Mario mi je počeo grijati srce... I zamislite, još uvijek nismo pričali o nikakvoj vezi i slično, nego o svakodnevnim, najobičnijim temama... Oooogroman plus, za jednog muškarca, u ovo ludo vrijeme! Mogla bih reći onu "pa di si bio do sada", ali on je cijelo vrijeme bio tu, a ja, ja sam bila ta koja je bila sa glavom u oblacima.

Pomislih, po 100-ti put, oh Bože, pa da li je moguće da sam ga toliko loše procijenila? Tolike godine živjela u zabludi?

Ali dobro, puno sam prošla zadnjih godina, puno proputovala, još više naučila, upoznala predivne ljude i prijatelje "for a lifetime" i to više-manje sve zahvaljujući bivšem dečku.


13682614_10154233699951215_607867071_o.jpg


Ne mogu reći da mi je žao. Naprotiv, bila su to divna i nezaboravna vremena. Ti dragi ljudi su mi i danas u srcu, iako se nismo vidjeli gotovo čitavo desetljeće, divni prijatelji, predivni ljudi i ne bih to doba mijenjala ni za što. Znaju oni to, pronaći će se u ovoj rečenici. Volim vas puno. Drago mi je da sam živjela punim plućima kada je i bilo vrijeme za to, a ne kasnije...


13702437_10154233699971215_1148795361_o.jpg

13714292_10154233699921215_1857105053_n-1468618448.jpg


Ali Mariovo strpljenje sam iskoristila doslovno za dlaku!

Kako su dani prolazili, "skajpanje" iz dana u dan, iz večeri u večer, iz noći u noć i dalje bez znakova nekog osvajanja nego čisto "čavrljanje" koje je oboma odgovaralo, dolazi subota.... Pita me Mario, da li izlaziš? Ja, se zamislim  i pogledam u lijevo (laž), kažem, naravno!

Ali ne, ne izlazim. Iscenirati ću izlazak, kao onu prehladu za novu godinu, čisto da ne vidi da nemam život. I tako se ja, što bi rekli lege Osječani "napucam", natočim čašu vina i tako dotjerana naravno, palim skajp....

On, ni malo ljubomoran, bar ne pokazuje, a danas znam da i nije bio, jer nije ljubomorne prirode, nagovara me da izađem... A ja gorim... I pijuckam vino, kad sam ga već otvorila, da se ne baci!

Uskoro gasim skajp i odem do kafića popiti cugu, kad sam već ful opremljena, od glave do pete, da ne propadne. Pijuckam pićence, gledam u ljude s kojima "razgovaram" ravno u oči i klimam glavom, a nemam blagog pojma o čemu pričaju, jer ja, "ja nisam tu", ja sam mislima i iako još nisam svjesna, cijelim srcem, u Abu Dhabiju, u njegovom zagrljaju...


13695854_10154233699941215_1235165213_n.jpg

13713510_10154233699916215_552900248_n.jpg


Drmam nervozno nogom ispod stola, jedva čekajući da se vratim kući i upalim laptop. Bilo je to vrijeme taman prije smart telefona, vibera-vajbera, whatsapp-a, facebook-a i sl... Taman su bili u nastajanju. Baš kao i mi.

Nakon "predugih" sat vremena koje sam provela u kafiću, brzinom svjetlosti se vraćam doma i naravno, logiram se, on me čeka...

Nastavljam pijuckati već otvoreno vino i pričati sa njim dugo u noć. Ali ako uzmete u obzir vremensku razliku, kod njega je već bila zora i to je ono što ga je "odalo", ali ja ovako pripita nisam bila niti malo svjesna... Još uvijek ne primjećujući svoju "pripitost", iako nisam sigurna da li sam bila opijena vinom ili njegovim predivnim očima na svom ekranu, pristajem na njegov poziv da dođem kod njega u Linz, kada se vrati sa priprema... Gotova sam. Osvojena. Pala sam kao srna u lovu.

Završavamo razgovor, ja pred spavanje, on pred trening,  gasim skype i zatvaram oči, u pozadini više ne sviraju Oliver&Gibonni.... Svira Tony Braxton, He Wasn"t Man Enough... Ljubav se dogodila... Idem ga sanjati....

To be continued....

 

 

Autor: Ivana Mijatović

Fotografije: Ivana Mijatović Privat