Žena sa stilom i stavom: Barbara Konestabo

Žena sa stilom i stavom: Barbara Konestabo

I glas i stas Barbare Konestabo Riječanima je dobro poznat - kako s karijere na malim ekranima i iz radijskog etera, tako i, u posljednje vrijeme, sa društvenih mreža i iz kolumne Bez pudera. Čvrstih stavova i bez dlake na jeziku, Barbara često govori ono što mnogi misle, ali ne usude se reći na glas. Barbara je pravi primjer žene sa stilom i stavom, stoga nije mogla izbjeći ni razgovor za našu istoimenu rubriku.


1. Godinama smo vas gledali na malim ekranima, potom slušali i na radiju. Kada se kamere i mikrofoni ugase, tko je Barbara Konestabo?

Jednom davno netko mi je ukazao na to da je najteže predstaviti sebe u kratkim crtama. Za osobu koja duboko u tridesetima još uvijek sebe traži, ovo je popriličan izazov. 34 godine stara, radim kao tajnica u jednom političkoj stranci, odrasla na kadrovima Zvjezdanih staza pa mi se ljubav prema SF-u i fantasyju utkala u postojanje od malih nogu. Ne mogu zamisliti svijet bez njuškica i šapica te život bez čokolade, cipela, Balaševića i onog poljupca za dobro jutro koji osvježi i najteža buđenja.


undefined

 

2. Poznati ste i po svom zalaganju za ženska prava. Složit ćemo se da na tom području postoji velik prostor za napredak?

Poznata je zaista velika riječ za ono što ja radim. Zapravo sam samo glasna kad imam prostora biti glasna. Žao mi je što u 2018. još uvijek moramo pričati o ženskim pravima, što još uvijek moramo strepiti za posao ako ostanemo trudne, biti spremne na otkaz kad se vratimo s porodiljnog. Slabo mi je od društva koji u isti trenutak osuđuje ženu zbog lijenosti ako je odlučila biti kućanica i brinuti se za djecu, kao i onu koja je odlučila ne imati djecu pa je zato sebični materijalist. Osuđuje i one koje se vrate na posao jer im djeca zbog toga pate. Što je najgore, društvo osuđuje starenje, a prve na udaru smo upravo mi žene.

 

3. Velik prostor za napredak postoji i u segmentu zaštite životinja. To je još jedno pitanje oko kojega se redovito angažirate.

Moj angažman, ako ga uopće možemo tako nazvati, svodi se na apsolutni minimum. Podijelim što mogu, doniram kad mogu, snimala sam i pisala kad sam za to dobila priliku. Presebična sam za biti volonter u azilu ili teta čuvalica jer ne znam kako bi emotivno uspjela preživjeti. Upoznala sam kroz rad puno volontera kojima se divim i skidam im kapu na svemu što rade.


undefined

 

4. Već duže vrijeme pišete kolumnu Bez pudera. Rekla bih, i bez dlake na jeziku. O čemu pišete? Biti žena "bez pudera" i bez "dlake na jeziku" - vjerujem da nije uvijek jednostavno?

U doslovnom smislu, biti žena bez pudera nije uopće teško. Otkad su počele vrućine puder i ja nismo prijatelji. Ovaj drugi dio malo je izazovniji. Radeći posao koji radim na mjestu na kojem radim puno me naučilo. Nitko nije bez pudera i bez dlake na jeziku. Svi smo u debljem ili tanjem celofanu, filtriramo informacije, dobro pazimo što ćemo reći i kome. Svi imamo neke kočnice. Primjera radi, ja pišem o svemu i svačemu, ali najbolji tekstovi su mi oni koji proizlaze iz boli, ljutnje, nezadovoljstva. Papir je (ili u ovom slučaju Word) moje prazno platno na kojem nema zadrški. Često se dogodi da tekst napišem i odlučim ga ne objaviti jer otkriva previše mene ili ga malo ublažim jer otkriva previše drugih. Vrlo se često ljudi u njima prepoznaju, ponekad s razlogom, ponekad ne.

 

undefined

 

5. Uz vaš posao ide i određeni dress code. Kakvi ste kad u pitanju moda? Pratite li trendove?

Sasvim se slučajno dogodilo da moj stil odijevanja savršeno odgovara uredu. Većinu vremena provodim u haljinama, suknjama i sakoima ili eventualno crnim hlačama koje kombiniram s košuljama itd. Nisam jedan od onih koja se najbolje osjeća u trapericama i tenisicama jer nisam još pronašla traperice koje mi stoje. Za mene, haljine su odraz ženstvenosti, barem vlastite ako ne i tuđe. Moda mi je donekle strani pojam. Nosim ono što mi se sviđa i što volim, trend debljih, stabilnih i udobnih potpetica mi je odličan jer nakon godina trčanja po snimanjima, tanke i visoke pete učinile su svoje. Obožavam dobiti komad odjeće koji je nečija mama nosila sedamdesetih. Zaključno, potpuno sam posvađana s dizajnerima, komadima s potpisom i svim modnim događanjima koji nas okružuju.


undefined

 

6. Uklapate li se u "ženski" stereotip kada je u shopping u pitanju? Šopingirate li iz potrebe, iz gušta, impulzivno ili planski?

Postoje dva stereotipa u koja se savršeno uklapam. U onaj o ženama koje se ne snalaze u prostoru jer se uspijem izgubiti u džepu onih traperica koje ne nosim često i u ovaj o ženama i shoppingu. Šopingiram svakako, nebo je limit. Nebo i financije.

 

7. Imate li onu jednu slabu točku koju više-manje svi imamo, nešto čemu teško odolijevate: cipele, torbice, satovi, nakit...?

Cipele i haljine. Ovisno o fazi koja me „puca“, ali u ormaru imam najviše cipela i haljina. U našem kućanstvu, muška je garderoba potpuno diskriminirana. Posebno ormar za cipele. Neki dan mi se dečko potužio da je ostao bez još jedne police, ali sam mu pokušala objasniti kako sam na njegovu pretposljednju policu stavila samo tenisice, a to se i ne broji jer tenisice rijetko nosim.


undefined

 

8. Kada se osjećate naljepše u svojoj koži?

Za nekoga tko pokušava biti „bez pudera“, moram priznati da sam se stvarno zamislila nad ovim pitanjem. Od djevojačkih dana posred čela napisano mi je velikim slovima HODAJUĆI KOMPLEKS i nakon pomnog razmišljanja reći ću da su trenuci u kojima se osjećam najljepše u svojoj koži ona jutra kad se probudim kraj osobe koju volim i njemu budem lijepa. Raščupana, zgužvana i nikakva. Možda je žalosno što mi treba tuđi poticaj da se osjećam lijepom, ali tako je kako je.

 

9. Iskoristit ću ovu priliku da vam još jednom čestitam na zarukama. Maštate li o velikom, raskošnom vjenčanju ili ste više tip od jednostavnog pira u krugu prijatelja?

Prvo, puno hvala na čestitkama. Priznajem kako nikad nisam bila jedna od djevojaka koja je zamišljala svoje vjenčanje. Gledajući danas na velika i raskošna vjenčanja moram reći kako su mi pirevi od 200-tinjak gostiju rijetko jasni. Mene u protekle dvije godine nije nazvalo dvjesto ljudi da me iskreno pita kako sam i ne vidim razloga zašto bi održavala bilo kakve umjetne i polovične odnose kroz vlastito vjenčanje. To se posebno odnosi na obiteljske veze i cijelu onu „krv nije voda“ priču. Nikoga neću zvati reda radi. U trenutnim okolnostima, najradije bih bez da ikome išta kažem spakirala kofere i otišla u Las Vegas, na Santorini, Mauricijus ili čak Hvar i tamo se udala. Bez ikoga. A potom napravila feštu za raskošnih 40-50 ljudi, nikako više od toga. I imala prvi ples jer je to jedina tradicija koju bih željela doživjeti.


undefined

 

10. Za kraj, filozofsko pitanje - zamislite na trenutak da vam se sve trenutne želje i planovi ostvare. U takvom scenariju, gdje se vidite za 10 godina?

Poslovno, savršeno bi bilo kada bih radila u obiteljskoj firmi koju bi vodio moj suprug - radili bi da živimo, a ne živjeli da radimo. Iza  sebe bih imala objavljene dvije te pisala treću knjigu. To mi je oduvijek bila želja. Jednom godišnje posjetili bi mjesto koje do tada nismo vidjeli. Što se tiče nekih drugih privatnih želja, a u jeku fizički i emotivno vrlo turbulentnog razdoblja, radije bih neka ostanu neizrečene.

Autor i foto: Extravagant