Kruzovi - Tokio… neki drugi svijet

Kruzovi - Tokio… neki drugi svijet

Vozimo se metroom. Jedan pored drugoga, sjede 24 putnika. Jedan čita novine. Jedan čita knjigu. Jedan spava. Jedna se šminka. Ostatak, njih 20 – na mobitelu. Bezizražajnog lica. Tipkaju kao da sutra ne postoji. Promatram im lica. Ruke. Do očiju ne dopirem. Osjećam nemir. Nedostaje mi ljudskosti. Kontakta. Bilo čega. Izgledaju kao roboti. Dok sjede u metrou. Dok se slažu u red prije ulaskau metro. Dok stoje postrojeni na lijevoj stranipokretnih stepenica. Dok se savršenom lakoćom kreću kroz gužvu. Pitam se “gdje je nestao čovjek?”. Odgovor dobivam svaki put nakon što par sekundi izgledamo izgubljeno. Nije potrebno pitati pomoć. Dolaze sami. Uz smiješak. Stalo im je. Nevjerovatno su simpatični. Susretljivi. Divni. Klanjaju se. Pa se klanjaš i ti. Materemi, došlo mi je da zagrlim svakoga s kim smo stupili u kontakt. Divni su. Divni. Nikad me neki narod nije toliko zgrozio i osvojio u isto vrijeme. Japan i japanci. Drugi svemir. 

undefined

Dolazak

Nešto malo iza ponoći je. Obavljamo formalnosti na Hanedi, drugoj najprometnijoj zračnoj luci u Aziji. Među prvih pet u svijetu. Ipak, sve teče kao podmazano. Već ovdje daje se naslutiti japanski red, rad i disciplina. Pratimo znakove, hvala nebesima na dvojezičnosti,ukrcavamo se na metro. Stojimo u prvom od dva vlaka koja nas voze do hotela. Jedan mlađi Japanac stoji s nama. Pomogao nam je pri prvom susretu s automatom za metro kartice.Ispričava se jer silazi na slijedećoj stanici. Jer ne može s nama do kraja. Još jednom ponavlja gdje smo i kada moramo sići. Pozdravlja nas uz naklon i osmjeh. Klanjamo se i mi – radnja je to koja teško izlazi iz navike još tjednima nakon povratka. Na stanici, nepregledne kolone ljudi.  Muškarci u bijelim košuljama i tamnim sakoima. Kod žena nešto više raznolikosti. Gužva kao da smo usred bijelog dana. Pomalo zbunjena gledam na sat. Da, prošla je ponoć po njihovom vremenu. Zaključujem, ovo je grad koji ne spava. Mi bi s druge strane, rado ubili oko. Već smo 24 sata na putu. Umor je prisutan. Uzbuđenje također. U Japanu smo.  


undefined


Jasna, Vedran i njihovo dvoje djece odlaze na jednu stranu, nas troje na drugu. Djeca su u dobi od 3 do 6 godina. Put su podnijele svjetski. Bilo je grbavih trenutaka, da se ne lažemo. Ali toga ima i doma. Putem smo naučili da se grbavi životni trenuci podnose lakše i s manje nervoze kad su na drugoj strani svijeta. Kako preživjeti 24 sata na putu s djecom pročitajOVDJE.

Ueno i Asakusa

Prvi dan je dječji dan. Odlazimo do Ueno parka. Vozimo se u rozim labud pedalinama po jezeru. Ako ovo nisu ptičurine level pro, ne znam što je. Pola sata, 30-ak kuna. Djeca su na ovo bila nabrijana još doma, sad kad smo skinuli s liste, možemo u miru dalje.


undefined

undefined

undefined

undefined


U Tokiju ostajemo tri i pol dana. Puno premalo za grad ovog kalibra. Ovdje ne postoji centargrada u onom klasičnom smislu riječi. Više se može reći da ima više centara – ne uspjevamo obići sve. Biramo Asakusu. Tamo se nalazi najstariji i najvažniji budistički hram u Tokiju. Senso – ji. Preživio je preko tisuću potresa. Drugi svjetski rat je ipak bio previše. Prokleti ljudi. Ponovno je sagrađen u svoj svojoj ljepoti i danas ga posjećuje gomila turista. Ne mogu ni zamisliti kako je u špici sezone.


undefined

undefined

undefined

undefined

Izvlačimo omikuyi fortune. Ove papiriće zavezane za drvene ili metalne šipke, špagu, možeš vidjeti svuda po Japanu, oko hramova. Procedura je takva da iz metalne kutije izvlačiš bambusov štapić na kojem je napisan broj. Zatim pronađeš ladicu s istim tim brojem i izvučeš svoj papirić na kojem je napisano proročanstvo. “Good fortune” poneseš doma, a papirić s “bad fortune” vežeš i ostavljaš. Nas dvije smo bile loše sreće. Ako je vjerovati proročanstvu, njemu će se jedinom osmijehnuti sreća u životu. Meni je pisalo da sam lošem braku, njemu da je u dobrom. Ne znam što mislim o tome. Ne razumijem.

undefined

Odaiba

Odlazimo do obližnje stanice na kojoj se ukrcavamo na brod/vodeni taksi za Odaibu. Putem čujem „bonjour madame“. Ushićena odgovaram „bonjour“. Sva važna, u točkastoj haljini, govorim – jesi čuo, pa on misli da sam francuskinja. Muž odmahuje glavom, ne razumije zašto me to veseli, ali zato sretan promatra rasplet situacije. Japanac nastavlja na francuskom, ja se guskasto smješkam. Ne razumijem ni riječi. Procijedim na kraju da sam iz Hrvatske. Vedranu je urnebesno smiješno. A Japanac nas iznenađuje. Kaže, dobar dan, kako ste. Prodaje vožnje rikšom. Čini se, zna od svakog jezika pomalo. Pravi trgovac je pravi trgovac, bez obzira na kojoj si strani svijeta. Nakon kratke ćakule, preskačemo rikšu i krećemo prema Odaibi, umjetnom otoku na koji smo uglavnom otišli zbog djece, ali i vožnje po rijeci Sumidi. Tamo se primjerice nalazi replika kipa slobode, s plaže puca divan pogled na Rainbow bridge, a tu je i popularni Gundam u punoj veličini. Taman smo potrefili trenutak kada se ovaj golemi robot pokreće i svjetli. Kratki show u trajanju od 15-ak minuta. Djeca su bila oduševljena. Meni je draža bila vožnja na velikom kolu. Svjetla grada promatrana s visine uvijek me odvedu u neku drugu dimenziju. Srećom pa smo ih vidjeli odavdje jer do Metropolitan zgrade s koje se pruža divan besplatan pogled na Tokio, na kraju nismo stigli.


undefined

undefined

Dan smo zavrsili u hotelskom termalnom bazenčiću. Mini verzija onsena. Posebno vrijeme za žene, posebno za muškarce. Nije to običan bazen. Ovdje je više riječ o relaksaciji i ritualnom kupanju. Goli k’o od majke rođeni. Ovo je definitivno bio izlazak iz comfort zone. I meni i njemu. S naglaskom na njemu. Vratio se u sobu s pivom. Kaže, bilo nas je petero. Moram popit nešto.

Karaoke na Shibuyi

Drugo jutro, sva ponosna kako hendlam Tokyo, metroe, vlakove, hotele, sve… kažem: molim te da se sjetiš ovoga kad ti drugi put padne na pamet na obiteljskom ručku izvaliti da se ne snalazim nigdje i da bi se izgubila u vlastitoj ulici. Što je skoro pa istina, osim kad smo na putovanju, onda sam mozak operacije, majkemi.
Pola sata kasnije, nalazimo se ispred carske palače. Ovdje do punog izražaja dolazi kontrast starog i modernog Japana. Nevjerovatan prizor.


undefined
undefined
undefined

Fotkamo se malo, razgledavamo i krećemo prema Muzeju svemira. To je u blizini. Znam ja gdje. I Jasna isto zna. Da skratim priču, odvele smo ekipu u sasvim drugom smjeru. Okružili smo valjda cijelu Chiyodu. Hodali smo više od sat vremena. S djecom. Ušli smo premoreni u Muzej znanostiAko pažljivo čitaš, znas da smo krenuli u Muzej svemira. Kupili smo karte, pa smo ih nakon deset minuta obilaska muzeja vratili. Jer želimo svemir, a ne znanost. A i malo mozga bi nam dobro došlo. Vratili su nam novac uz naklon. I doma bi isto dako, sigurno.

undefined

Zbog nepredviđenog kašnjenja nismo vidjeli obližnji vrt za kojim mi duša čezne, ali zato sada imam čvrsće noge, a kunem se da mi i dupe izgleda zategnutije od silnog hodanja. Vidiš… Uvijek je sve stvar perspektive.

Završili smo ovaj neobičan dan s najmnogoljudnijim pješačkim prijelazom na svijetu, onim na Shibuyi. I karaokama. Jer kad si u Japanu ideš na karaoke. S mozgom i bez. Zategnuto dupe je samo bonus.


undefined

undefined

undefined

Odabrali smo poznati lanac karaoka Big Echo. Bez nekog posebnog razloga. Jednostavno je bio tamo. Ulazimo unutra. 18 sati je. Nema mjesta. Moramo pričekati pola sata. Dobro je došlo za odmor. Kroz poluzatamnjena stakla razaznajemo ekipu u sobama. U jednoj nekoliko mladih djevojaka kovrča kosu pomoću figara. Šminkaju se. Valjda im je ovo zagrijavanje za izlazak. U sobi do, šest muškaraca. Bijele košulje. Tamna odijela. Klasika. Na stolu poprilična količina pivskih krigli. Vrijeme im ističe. Ono što nisu stigli popiti, prolijevaju. Pokušavaju komunicirati s našom djecom. Pripiti su. Teturaju. Smiju se. Pozdravljaju i odlaze. Tada počinje naših sat vremena. Reći ću samo – bilo nam je prekratko.

Igrice i fetišizam

Od Tokija, vidjeli smo još Akihabaru. Posebno šljašteći dio grada koji izgleda i zvuči kao veliko dječje igralište. Samo što je ovdje u većinu „igraonica“ zabranjen ulaz za mlađe od 18.Pokušavam objasniti maloj da ne možemo ući, da je to samo za odrasle. Bojim se da joj ni dan danas nije jasno. Općenito, cijeli je Tokio šaren. Svjetli. Svira. Pun je odraslih ljudi navučenih na igrice. Metalnim šakama hvataju plišane životinje. Automati svih vrsta i oblika. S druge strane, fetišizam na visokom nivou. Zalutali smo u neku ulicu. Sumnjivi muškarci stoje na cesti. Pokazuju panoe s damama koje su tu večer na meniju. Čudna neka atmosfera. Rekla bih, neprikladna za djecu. Okrećemo se na peti i odlazimo.

undefined

undefined


S jedne strane, savršeni red. Ljubaznost. Nevjerovatno međusobno poštivanje. Djece. Starijih. Novca. Hrane. Svega. Kada si okružen takvim redom, ne preostaje ti ništa drugo nego prilagoditi se po principu, kud svi Turci, tud i mali Mujo. Ipak, sve se bojim da bi kritična masa balkanaca ili zapadnjaka općenito, vrlo brzo uništila sve. Bojim se da bikolektivna svijest kaosa bila jača od predivnog reda i razumjevanja koji tamo vladaju. Meni kao nepušaču, naprosto je predivno vidjeti znakove na cesti koji kažu da je zabranjeno pušenje. Na cesti. Na otvorenom. Postoje mali kažotići za pušače. Tamo nema žvakaćih guma zaljepljenih po podu. Nigdje. Nevjerovatno je čisto. A nema koševa za smeće po ulicama. Ne jedu dok hodaju. Hrana je za njih umjetnost.


undefined

undefined


S druge strane, očito, nije sve med i mlijeko. Koliko god izgleda divan takav sređeni život, činjenica je da je u Japanu stopa samoubojstava izrazito visoka. Ubijaju se najčešće zato jer su razočarali. Pritisak je velik. Za mnoge nepodnošljiv. Djece je sve manje. Kad malo razmislim, vidjeli smio puno više pasa nego djece. Pse voze u dječjim kolicima. Djecu češće nose u nosiljkama. Mačke i pse lutalice pak nismo vidjeli. Uopće. Nigdje. Kao ni prosjake. Nismo vidjeli ni debele ljude. Ali smo zato vidjeli zeca na uzici, u šetnji parkom. Čudna je ta zemlja. Treba puno više od deset dana da bi se zagrebalo ispod površine.


undefined

undefined

undefined

undefined

undefined

undefined


Kiša

Vrijeme nas nije mazilo. Od deset japanskih dana, kiša nas je pratila punih sedam. Najkišniji dan bio je onaj proveden u Nikku. Gradu čije ime, ironije li, znači sunce. Ipak, bio je to jedan od naših najljepšh danaPročitaj OVJDE.


undefined


Nikko – Kanmangafuchi Abyss

Zbog kiše nisam vidjela ni rasplesane Elvise u Yoyogi parku. Ali smo zato, skriveni pod prozirnim kišobranima uživali u najluđoj uličnoj modi na svijetu. Harajuku je čudo.


undefined

undefined

undefined

undefined

undefined


Dojmova je nakon svakog dana previše. Japan je potpuno drugačiji od svega što sam ikad doživjela. Prvenstveno zbog ljudi. Razmišljam o svemu navečer, večer dok sjedim na WC-umalih hotelskih soba. Na grijanoj školjci. Stišćem dugmiće za prednje i stražnje ispiranje i kad treba i kad ne treba. WC-i su promijenili moj svemir :D.  Sjedim i razmišljam. O svemu. Razmišljam o ljudima. O njihovom poimanju Hrvatske. Dubrovnik je uglavnom magična riječ. A jedna je djevojka, obučena u tradicionalni kimono, na spomen lijepe naše, sa smiješkom rekla: oh, Croatia, red roofs. Hrvatska. Crveni krovovi. Smješkam se. Govorim, da, da, crveni krovovi. Iznenađena asocijacijom nastavljam dalje.

Vozimo se prema Kyotu. Gledam krajolik iz Shinkansena, super brzog vlaka. Obraćam pažnju na krovove van gradova. Nema crvenih. Nigdje.


Fotografije: Vedran Karuza

Autor: Adriana Karuza

Čitaj na Kruzovi

Kruzovi Facebook

Kruzovi Instagram