Kruzovi: Nikko – grad u kojem sam osjetila kišu

Kruzovi: Nikko – grad u kojem sam osjetila kišu

„Neki ljudi osjećaju kišu, drugi samo pokisnu.“

– Bob Marley

Kad god ovo pročitam, poželim biti ta produhovljena smirena osoba koja osjeća kišu. Svaku njenu kapljicu. Ali ne. Ja sam šupak koji se samo smoči. Pokisne. Do gole kože. Hvala ti Bobešto si dodao još jednu dimenziju jada svakom kišnom danu u mom životu. A živim u Rijeci. U gradu koji teče.

Ipak, ono jednom sam doživjela nešto najbliže osjećanju kiše. Da. Osjetila sam ju. Bar mislim da jesam. U japanskom gradu koji se zove Nikko. Ime mu, gle ironije, znači nešto tipa „sunčeva svjetlost“. Sunca vidjeli nismo. Ni malo. Ni zraku. Ništa.

Nikko

Stojimo na stanici Utsonomiya. Upravo smo sišli sa Shinkansena. Brzog vlaka s avionskom njuškom. Ti vlakovi lete. Stojimo i čekamo drugi, manje brzi vlak koji će nas odvesti do Nikka.Jutro je. Nas troje. Svatko u svom filmu. Takva su nam obično jutra. Odjednom,baaaaaaaaam. Osjetila sam samo snagu. Neopisivu snagu. Zapuhnuo me hladni zrak. Protutnjio je.  Trajalo je par sekundiŠto je dođavola ovo bilo?? Pitam ga u čudu, uz nezaobilazno – jesi snimio? Smije mi se. Naravno da nije.

Prvi put smo stajali na stanici kroz koju prolazi Shinkansen, a da se ne zaustavlja. Protutnjio je u svoj svojoj veličanstvenosti i ostavio nas bez teksta. I slike ili filma. Tu mi je tek došlo do mozga – bokte, pa mi smo u Japanu.

undefined

Dva sata vožnje od Tokya do Nikka prošlo je brzo. Vožnja vlakom ovdje je poseban doživljaj. Koja partija Una i evo nas. U jednom drugačijem Japanu. Tokyo je velegrad. Ogroman. Fantastičan. Bučan. Sjajan. Nikko je potpuna suprotnost. Nikko je priroda. Nikko su hramovi.Nikko je baš kao i Tokyo – veličanstven. Samo na drugi način. Postoji izreka “Nikad ne reci ‘kekkō’ dok nisi vidio Nikkō – kekkō znači lijepo, veličanstveno. I stvarno je tako.

Silazimo s vlaka, mi i nešto turista. Malo je zapadnjaka. Nismo se puno informirali što i kako unaprijed. Nekada je dobro samo iskrcati se, pa kud nas put odvede. Stojimo u redu u turističkom centru, da pokupimo kartu područja. Japanci su zanimljivi s tim redovima. Svi stoje. Ne cupkaju nogom. Nisu nervozni. Tiho razgovaraju. Stoje koliko treba. Bez protestiranja. Stojimo tako i mi. Mala vježba strpljenje. On isto. Meni to ionako solidno ide. I evo ga. Jedan zapadnjak odlučuje iskušati dobro nam poznatu metodu – s kraja kolone, ravno na šalter: „Oprostite, samo bih nešto pitao.“ Slatko sam se nasmijala. Uljudno, uz smiješak i naklon, ispraćen je na kraj reda. Tamo je ovakav obrazac ponašanja potpuno nepoznat.

Hramovi

Sjedamo na autobus. Vozimo se kroz gradić koji odiše jednim mirnijim životom. Par stanica kasnije, evo nas u blizini hramova. Kiša je neumoljiva. Malo mi ide na živce. Ali ubrzo mi igra kapljica na prozirnom japanskom kišobranu postaje sve zanimljivija. Kišobrane inače možeš nabaviti na cesti, ispred hotela, restorana. Na raspolaganju su ti. Najčešće prozirni. Savršeni. Besplatni. Vjeruju da ćeš ih vratiti. Jer je to Japan.

undefined


Oko hramova je ogromna gužva. Posebno oko najpoznatijeg – Toshogu shrine je raskošan. Predivan. Izgleda skoro pa nestvarno smješten u toj šumi. Ne mogu ni zamisliti kako je po sunčanom vremenu. Imam dojam da je ljudi ipak manje zbog kiše. Područje je šumovito. Zeleno. Jesen se tek počela buditi. Velika torii drvena vrata usred šume izgledaju vanzemaljski. Pješke obilazimo nekoliko hramova, sve jedan ljepši od drugoga. Smetaju mi samo ljudi. Ogromna količina ljudi. I kišobrana. Voljela bih tamo biti sama. S mojim ljudima.Njih dvoje i ja. I mistična ljepota grada koji mi se uvukao pod kožu. Ali sretna sam jer sam tamo. S ljudima ili bez. A kišobrane počinjem gledati kao koju boju više u tom savršenom skladu.

undefined

undefined

undefined


Kanmangafuchi Abyss

Ovo je razlog zbog kojeg sam navaljivala da idemo u Nikko. Pa čak i ako kiša pada. Ma ni sjekire me ne bi spriječile.

undefined


Kako se svi hramovi nalaze nekako u blizini, nadala sam se da je i ovo tu negdje. Pitamo za smjer – kažu, ne mogu objasniti. Predaleko je odavdje. Krećemo tako u nepoznato, gugl pomaže. Kako odmičemo od hramova, tako i upute prolaznika postaju konkretnije.Prolazimo kroz uske uličice. Okružuju nas niske kuće. Napuštamo cestu. Krajolik opet postaje šumovitiji. Čujemo rijeku. Magla i kiša stvaraju poseban ugođaj.


undefined

undefined

undefined


Tridesetak minuta hoda kasnije, tamo smo. Za razliku od hramova, ovo mjesto je bilo samo naše. Žamor rijeke. I njih sedamdesetak. Aleja malih kamenih „Jizo“ statua. Na svakoj crvena kapica i nešto kao crveni barbajol. Kasnije saznajem da postoji i tzv. ghost Jizo. Navodno je nemoguće pobrojati isti broj u oba smjera. Jedan je uvijek viška. Ili manjka. Nisam više sigurna. Žao mi samo što nismo brojaliIako, poznavajući mene i moju matematičku sposobnost, teško da bih ikada igdje dobila isti broj bilo čega. Ovo je jedno od najljepših mjestakoje smo posjetili u Japanu. Ostavlja jak dojam. Jizo kipovi, mali Bude, čuvari su putnika i izgubljenih duša, ali u prvom redu, zaštitnici su djece – nerođene djece i one umrle u ranoj dobi. Pružaju roditeljima utjehu. Sada kada to znam, malo mi je muka zbog sreće koju sam tamo osjećala. I skakanja. I svog glupiranja. Ali bila sam tako sretna tamo. Baš sretna.

undefined

undefined

undefined

undefined


Shinkyo most

U povratku stajemo pored jednog od tri najljepša japanska mosta. Shinkyo most – sveti most. Riječi su ovdje suvišne.


undefined

undefined


Tu se pozdravljamo sa sunčanim gradom. Ne zamjeram mu kišu. Kako bih i mogla. Pa to je grad u kojem sam i ja osjetila kišu. Svaku njenu kapljicu. Grad u kojem sam osjetila sve. Grad u kojem nisam bila mokri šupak.

undefined


Praktične informacije:

  • Nikko je odličan izbor za jednodnevni ili čak dvodnevni izlet iz Tokya. Puno je tu ljepota koje bi stigli vidjeti da smo ostali još jedan dan…
  • Put do Nikka traje oko 2 sata. Ako imaš JR pass, u potpunosti je pokriven. Plaćaš samo autobusnu karticu do hramova. Oko 7 kn.
  • Možeš kupiti i Nikko free pass, posebno ako ostaješ dva dana. On pokriva prijevoz po Nikku i ulaznice za hramove… Nisam kupovala, pa nisam ni previše istražila – u svakom slučaju, ako ideš, provjeri si to.
  • Ovdje smo platili najskuplju ulaznicu za neki hram – Toshogu shrine. Oko 80 kn. Ostali su bili jeftiniji, ali nismo ulazili u svaki.
  • Ako imaš vremena, a voliš prirodu, svakako posjeti Nikko. Pa makar sjekire s neba padale.

Vidi kako je lijepo <3

undefined

undefined

undefined

undefined

undefined

undefined

undefined


Autor: Adriana Karuza

Čitaj na Kruzovi

Kruzovi Facebook

Kruzovi Instagram